Atma – tvoje istinsko biće
Kroz život radih najrazličitije stvari: nekad sam zapisivala tekstove pjesama, na hiljade njih, bilježila nazive filmova i glumaca, pisala dnevnik svog “nesrećnog” života kao i svaki tinejdžer. Onda učila jezike, čak i u nemilim uslovima izbjeglištva, zapisivala riječi engleskog rječnika, neprestano učila, radila, istraživala.
Već tada su mi nudili (volonterski) posao nastavnika, jer su u meni vidjeli nekog “ćatu”.
Ali nemirna priroda nije dala mira, tjerala me dalje, još jezika, još škola, još nauke.
Vrlo rano uskočih na voz informatike, i nešto kroz škole, a više sama upoznah osnove obrade teksta, grafike, CMS, web, video produkcije… ITIL, serveri, affiliate marketing, ecommerce… šta sve ne!
Okušah se u tehničkoj podršci, Apple proizvodi, Microsoft proizvodi, i razni sistemi poput kase u trgovinama, digitalne brave… Sad se bakćem skupim kafemašinama i kućanskim aparatima, ali to nije ono što sam ja, ne… osjećam da samo dangubim… da mi još uvijek predstoji najveće životno otkriće.
Da pronađem sebe!
Neko je naučnik, neko glumac, neko astronaut…
Neko fotografiše, slika, svira, piše.. to mu je pasija.
Neko kuha i uživa u pripremanju hrane, oduševljen je svakom namirnicom, mirisom, receptom.
Neko je tehničar i svijet gleda kroz niz povezanih poluga, pronalazi skrivene mehanizme i nevidljive zupčanike koji pokreću njegov svijet.
A neko opet voli da podučava, objašnjava, da dijeli znanje… čak i ono koje nikome ne treba.
Neki po cijeli dani samo reaguju, drugi se zabavljaju, treći brinu o svemu.
Ali šta je naše pravo, istinsko biće, ono šta ostane kada skinemo sve odore, i uniforme, titule, postignuća, kad taj mozak što cijeli dan nešto izbacuje, napokon utiša i kad se bura slegne?
Kad naveče legneš u krevet i uskoro više i ne znaš da postojiš?
Kad izbrišeš sve utiske dana, kad zaboraviš sve što ti se desilo, dobro ili loše, kada od tebe ostane samo jedna obična … neizvjesnost?
Ko si i šta radiš ovdje? Je li to što radiš sve što možeš ili si nešto više?
Ove linije što prsti tipkaju su samo iscijeđeni sok misaonog procesa, reakcija na sve što sam vidjela, čula, razmotrila. Nevolja je što od toga nemam apsolutno ništa. To je kao pražnjenje crijeva, moraju se isprazniti, da bi se ponovo napunila. Da li je onda naš posao da ga pokušamo napuniti boljim sastojcima, da taj naš fenomenalni moždani instrument hranimo samo najboljim sastojcima, pa da i pražnjenje bude kvaliettnije?
Da, mi smo akumulativna bića, vođena motivima, kako dobiti više, bolje, kako se što više eksponirati.
Kao da vičemo, vidi me, vidi me! Takmičimo se ko će ostaviti veći utisak… a on ostavlja trag vapaja.
Možemo li se pomjeriti sa nivoa majmunske imitacije? Reagujemo li i kopiramo druge iz nemoći kreiranja bilo čega novog… ? Šta želimo postići? Znamo li… ko smo!?
