Borba

Ne znam ni kako mi ovi dani prolaze. Ustanem, odem u školu, vratim se, malo se odmorim, onda opet moram ili u auto-školu ili u kupovinu ili na stastanke sa savjetnikom za socijalna pitanja. A o mom budjenju da i ne pišem. Jedva ustanem ujutro i onako pospana odem u školu, a čini mi se da mi ni 15 sati dnevno spavanja nije dosta. Zaista se brzo umorim. Život je moj, zaista, krenuo brzim tempom.

Bude dana kad sam do kraja očajna, razočarana, zbunjena, zatečena ovom situacijom, ljuta što nije išlo sve kako sam zamišljala, ali šta sad da se radim.

Nekako osjećam kao da se sudbina ili Bog sa mnom poigrava, pruži mi šansu za sreću i onda je opet uzme. Osjećam se prevarenom i to od strane života.

Opet učim puno. Dosta stvari ponavljam iz škole u Bosni, učim i neke nove, ali svaki put uvjerim sebe da ovo nije za mene. Život je u punom jeku, a ja sjedim u klupi.

Da, svaki dan govorim: pitaće me starost gdje mi je bila mladost. Opet nemoć. Ništa da promijenim. A pokušavam. Hiljadu pokušaja. Angažujem se oko pasoša, oko vozačkog, šivenje, heklanje, televitzja, radio, sport ponekad – sve je na izgled i površinski dobro, ali nema osmjeha, nema sreće, nema radosti, nema društva, dragog društva, sve neki Iranci, Somalijci, Rusi, Azerbejdžanci, Rumuni, Ugandjani… sa svojom pričom, svojim običajima, svojim načinom gledanja na stvar, sa svojim problemima i sve je to tako daleko od mene, 1000 km daleko i ne shvatam ih. Čeznem za jednom dobrom igrankom, čeznem za poznatim licima, čeznem za svojom braćom i rodbinom, čeznem za životom, onakvim kakvim ga zamišljam.

Jučer, nakon što sam kupila šivaću mašinu (opet iz dosade – mi liječimo dosadu kupovinom sve više stvari) nazvala me moja prijateljica Timaro iz Amerike. Pričale smo oko pola sata. Znam, usamljena je i ona, mada se hvali sa svim tamo kod nje. Znam da joj auto i novi namještaj u kući ne mogu zamijeniti ono što čovjeku odista pričinjava zadovoljstvo. Toliko o tome. SEE YOU, MY FRIEND!