Ako se upravo sada lagano uštipnete za ruku, desi se nešto što djeluje sasvim obično. Koža se pritisne, nervi pošalju signal, mozak obradi informaciju. Ipak, tu nije kraj priče, jer nešto taj dodir i osjeti. Upravo tu počinje velika misterija svijesti. Nauka danas vrlo precizno opisuje svjetlost, neurone, električne impulse i hemijske reakcije, ali još ne zna objasniti zašto sve to uopće ima unutrašnji doživljaj.
Jednostavan test stiska otkriva dubok problem
Kad se uštipnete, ne osjećate samo pritisak kože. Osjećate da se to dogodilo vama. To zvuči trivijalno, ali nije. Znamo od čega je tijelo napravljeno, ugljik, vodik, kisik, dušik i drugi elementi. Znamo i da ljudski mozak ima oko 86 milijardi neurona i više od 100 biliona veza među njima.
Međutim, kad pokušamo pokazati gdje je tačno onaj koji osjeća, nastaje problem. Ljudi obično pokažu na glavu. To djeluje razumno, jer je mozak u lobanji. Ali kad pogledamo u mozak, nalazimo samo fizičke procese:
- ćelije
- električne impulse
- hemiju
Nigdje ne nalazimo malog posmatrača, nikakvo skriveno “ja” koje sjedi iza očiju i prima dojmove. Fizika je fantastično uspješna kad opisuje materiju. Ipak, ne pokazuje jasno gdje u toj materiji nastaje prisustvo, osjećaj da ste ovdje i da doživljavate svijet.
To je razlog zbog kojeg ovo pitanje toliko uznemirava. Ako je sve sastavljeno od atoma, gdje je onda onaj koji osjeća bol, boju, ukus i vlastite misli?
Od fotona do neurona, ali gdje nestaje objašnjenje
Pogledajte oko sebe. Vidite boje, oblike i dubinu. Možda čujete zvukove iz daljine, a možda osjećate težinu tijela na stolici ili podu. Sve djeluje neposredno, kao da je svijet jednostavno tu, gotov i jasan.
Međutim, fizički opis izgleda sasvim drugačije. Svjetlost se odbija od predmeta oko vas. Fotoni ulaze u oko, prolaze kroz rožnicu i leću, pa udaraju u mrežnjaču. Posebne ćelije pretvaraju tu svjetlost u električne signale. Zatim signali putuju optičkim živcem do vidnog korteksa u mozgu. Tamo neuroni pucaju u složenim obrascima, a ioni natrija i kalija prelaze kroz ćelijske membrane.
Do te tačke, priča je čista fizika. Imamo elektromagnetno zračenje, električne promjene, hemiju i polja koja djeluju na materiju.
Ali onda dolazi ono čudno. Vi ne doživljavate talasnu dužinu. Vi vidite crvenu. Ne doživljavate napon neurona. Vi vidite jabuku.
Svjetlost talasne dužine oko 700 nanometara nije sama po sebi crvena. To je samo elektromagnetno zračenje određene frekvencije. Neuroni koji se aktiviraju u vašem mozgu također nisu crveni. Nema malog crvenog sjaja u lobanji. Zato se nameće teško pitanje: u kojem koraku fizički proces postaje doživljaj?
Možemo pratiti mehanizam gotovo do kraja, ali most između signala i iskustva i dalje nedostaje.
Qualia i tvrdi problem svijesti
Filozofi za tu unutrašnju stranu iskustva koriste riječ qualia. To su osjetne kvalitete doživljaja, crvenilo crvene, bolnost bola, slatkoća čokolade. To nisu samo informacije koje sistem obrađuje. To je ono kako izgleda biti vi u tom trenutku.
Kad okusite čokoladu, postoji poseban osjećaj tog ukusa. Kad udarite nožni prst, postoji poseban osjećaj bola. Te stvari niko ne može vidjeti spolja. Ne vide se pod mikroskopom, ne stoje zapisane u jednačinama, a ipak su za vas najnepobitniji dio stvarnosti.
Možete sumnjati u skoro sve, ali ne možete sumnjati da sada nešto doživljavate.
Tu nastaje ono što filozofi zovu tvrdi problem svijesti. Nije problem objasniti kako mozak prepoznaje lice, pamti broj ili pomjera ruku. To su teški, ali mehanički problemi. Tvrdi problem pita nešto drugo: zašto bilo kakva obrada informacija uopće ima osjećaj iznutra?
Fizika opisuje ponašanje, strukturu i interakcije. Maxwellove jednačine ne sadrže plavu boju. Model Hodgkin-Huxley ne sadrži bol kao osjećaj. Zato sama tvrdnja da “svijest dolazi iz mozga” nije pravo objašnjenje. To je samo pokazivanje mjesta gdje misterija živi.
Jedna slika to dobro hvata. Zamislite kameru čiji mehanizam razumijete savršeno, leće, senzor, elektroniku. I dalje niste objasnili kako je biti slika iznutra. Slično je i s mozgom. Možemo detaljno opisati obradu, ali ne i zašto tu obradu prati unutrašnji život.
Na obali mora stoje planine molekula, svaka radi svoje, a ipak zajedno stvaraju pjenu. A tu stoji i čovjek, atom sa sviješću, materija sa radoznalošću.
Baš u toj pukotini između materije i doživljaja nastaje najveće pitanje.
Može li savršen robot biti prazan iznutra
Zamislite sistem koji vidi, čuje, govori i reaguje baš kao čovjek. Opisuje crvenu boju, kaže da voli muziku, povlači ruku kad ga nešto “zaboli”. Spolja nema razlike. Ipak, iznutra možda nema ništa, nema osjećaja, nema unutrašnjeg filma, samo obrada signala.
To je ideja filozofskog zombija. Ne misli se na filmsko čudovište, nego na biće koje se ponaša kao svjesno, a nema nikakav doživljaj. Neobično je to što poznata fizika sama po sebi ne zabranjuje takvu mogućnost. Jednačine govore kako se čestice kreću i kako polja djeluju. Ne kažu da određeni raspored materije mora proizvesti svijest.
Ovaj problem vodi i do drugog, jednako neugodnog pitanja. Kako znate da su drugi ljudi svjesni? Vidite njihovo ponašanje, čujete njihove riječi, posmatrate emocije na licu. Ali sve to je spoljašnje. Nikad ne ulazite direktno u nečije tuđe iskustvo.
Zato je svijest čudno privatna stvar. Vlastiti doživljaj poznajete iz prve osobe. Tuđi um uvijek zaključujete posredno. To ne znači da drugi nisu svjesni. Naravno da ih tako doživljavamo. Problem je u tome što to ne možemo provjeriti na isti način na koji mjerimo masu ili temperaturu.
Tu se vidi granica naučnog opisa. Nauka sjajno radi s onim što se može mjeriti spolja. Svijest, međutim, postoji iznutra.
Šta znači biti netopir, a ne čovjek
Filozof Thomas Nagel sažeo je cijeli problem u jedno poznato pitanje: kako je biti netopir? Netopiri se kreću pomoću eholokacije. Šalju zvukove visoke frekvencije, a zatim iz odjeka grade sliku prostora.
Možete pokušati zamisliti da i sami imate sonar. Možete zatvoriti oči i zamisliti prostor kao odjek. Ipak, još uvijek zamišljate kako bi to bilo vama, kao čovjeku. Ne zamišljate stvarni doživljaj netopira.
Tu je granica jasna. Možemo proučavati mozak netopira, fiziku zvučnih valova i neuronske puteve koji obrađuju odjek. Ipak, ni potpuni vanjski opis ne daje unutrašnji osjećaj tog iskustva.
Zbog toga svijest stalno izmiče čistoj objektivnosti. Nauka mjeri, poredi i gradi modele. Svijest je, s druge strane, ono kako nešto izgleda iznutra. Što je opis izvana potpuniji, to više vidimo koliko tog unutrašnjeg dijela i dalje nedostaje.
Kako mozak spaja razbacane informacije u jedno iskustvo
Mozak je ogroman i raspršen sistem. Boja se obrađuje u jednom dijelu vidnog korteksa, oblik u drugom, pokret u trećem. Zvuk ide drugim putevima, dodir trećim. Ipak, kad pogledate jabuku, ne doživljavate odvojene komadiće podataka. Vidite jednu jabuku, jedan predmet, jednu cjelinu.
To je problem vezivanja. Kako mozak spaja odvojene procese u jedinstven trenutak svijesti?
Jedan mogući odgovor je sinhronizacija. Istraživači su primijetili da neuroni često pucaju u ritmovima, posebno oko 40 herca, u takozvanim gama oscilacijama. Ako neuroni za boju, oblik i položaj rade u istom ritmu, možda mozak tako “zna” da ti dijelovi pripadaju istom objektu.
To zvuči uvjerljivo, ali rješava samo dio problema. Sinhronizacija može objasniti kako se informacije grupišu. Ne objašnjava zašto se ta grupa uopće osjeća kao nešto. Ne objašnjava ni zašto postoji jedno jedinstveno stanovište koje sve to prima.
Stvar je još čudnija kad se sjetimo da se atomi u tijelu stalno mijenjaju. Gubite ih disanjem i metabolizmom, a nove stalno ugrađujete. Zato svijest ne može zavisiti od tačno određenih atoma. Mora zavisiti od organizacije, od obrasca i dinamike.
Ali ni to nije dovoljno. Uragan je organiziran. Internet ima složene tokove informacija. Ne pretpostavljamo da oluja nešto osjeća. Zato i dalje ne znamo šta je posebno u obrascu moždane aktivnosti.
Da li je svijest u elektromagnetskom polju ili kvantnim efektima
Jedna zanimljiva ideja kaže da svijest možda nije “u neuronima” pojedinačno, nego u elektromagnetskom polju koje njihova aktivnost stvara. Kad neuroni pucaju, proizvode male promjene električnih i magnetnih polja. Ta polja se preklapaju, miješaju i šire kroz prostor. Njih danas mjerimo pomoću EEG-a i MEG-a.
Ova teorija je privlačna jer je polje prirodno cjelovito. Nije isprekidano kao mreža pojedinačnih ćelija. Ako više grupa neurona radi usklađeno, njihova polja se mogu pojačavati. To djeluje kao mogući odgovor na problem jedinstva iskustva.
Ipak, problem se vraća na istu tačku. Elektromagnetsko polje je i dalje fizička stvar koju opisuju jednačine. Maxwell i dalje ne daje izraz za okus kafe ili bol zuba. Magnet ima polje, radio ima polje, ali ne mislimo da zato imaju unutrašnji život. Dakle, teorija polja možda pomaže oko integracije, ali ne objašnjava subjektivnost.
Kad klasična objašnjenja djeluju preslabo, pažnja se često okreće kvantnoj mehanici. Roger Penrose i drugi predlagali su da bi sitne strukture u neuronima, mikrotubuli, mogle igrati ulogu u svijesti. Ideja je smjela, ali nailazi na ozbiljan problem. Mozak je topao i vlažan sistem, a kvantna koherencija je vrlo osjetljiva. U takvom okruženju obično brzo nestaje.
Čak i kad bi kvantni efekti zaista bili uključeni, osnovna pukotina ostaje. Kvantna teorija mijenja matematiku procesa, ali ne kaže zašto bi taj proces išta osjećao iznutra.
Podijeljeni mozak, teleport i tišina anestezije
Još čudnije stvari vidimo kod operacije presijecanja corpus callosuma, snopa vlakana koji povezuje lijevu i desnu hemisferu. Takvi pacijenti često djeluju sasvim normalno. Hodaju, govore i žive kao i ranije. Ali pažljivo testiranje pokaže pukotine u jedinstvu svijesti. Ako se slika pokaže samo lijevom vidnom polju, obrađuje je desna hemisfera. Pacijent možda ne može reći šta je vidio, ali to može nacrtati lijevom rukom.
To odmah otvara teško pitanje: postoji li tu jedna svijest ili dvije?
Sličan problem stvara i misaoni eksperiment s teleporterom. Mašina skenira svaki detalj vašeg tijela i mozga, pa napravi savršenu kopiju na Marsu. Original se uništi. Kopija se probudi sa svim vašim sjećanjima i tvrdi da je to ista osoba. Ako je identitet samo obrazac, onda možda jeste. Ako je važan neprekinuti tok doživljaja, onda možda nije.
Anestezija dodaje još jednu pukotinu. Kad određeni lijekovi promijene moždanu dinamiku, svijest nestane. Ne doživljavate “mrak”. Jednostavno nema ničega dok se ne probudite. To pokazuje da nije svaka složena aktivnost dovoljna za iskustvo.
Uz to, mozak stalno sklapa naš osjećaj sadašnjeg trenutka. Svjetlost kasni, nervni signali kasne, obrada kasni, a ipak svijet doživljavamo kao sada. Mozak premošćuje te praznine. Međutim, ne postoji mali gledalac u glavi koji prati tu predstavu, jer bi i njemu trebao još manji gledalac, pa tako unedogled.
Najdublja pukotina u našem razumijevanju stvarnosti
Fizika opisuje kretanje materije. Hemija opisuje reakcije. Neuroznanost opisuje aktivnost mozga. Sve to je stvarno, korisno i moćno. Ipak, još ne daje jasan odgovor na pitanje gdje zapravo postoji um.
Možda svijest zavisi od posebne organizacije informacija. Možda od polja. Možda od nečega temeljnijeg, nečega što još ne znamo povezati s materijom. Za sada ostaje najčudnija činjenica od svih: atomi nastali u zvijezdama spojili su se u biće koje može pitati šta ono samo jeste. To možda nije samo još jedna naučna zagonetka, nego najdublja misterija stvarnosti.
