Rijeka života
Kako ti je prošao još jedan dan, neznanče? Da li si zadovoljna ishodom ili ćeš teret svoje duše prenijeti na sutrašnji dan..? Sigurno si pokušao da uhvatiš dan, da napraviš sve ono što si u glavi premetao tih 5 radnih dana dok si čeznuo za slobodom i ležernošću. Ali si, ipak, kao većina, ponesen energijom slobodnog dana, krenuo polagano, s kafom, doručkom, skrolanjem po mrežama, socijaliziranjem… pa, onda još jednom kafom. Sati slobode se tope, i u neka doba se sjetiš da te čeka brdo posla, onog koji ne stižeš u onih 5 radnih dana, čeka te čišćenje, nabavka, spremanje hrane, porodica… Čekaju te nagomilani planovi koje bi rado sproveo u djelo, a koji se tiču drugih opcija, interesovanja i pokušaja da se bar za centimetar odlijepiš od mrtve tačke i napraviš pomak ka iskakanju iz životne stihije, rijeke koja te nosi i baca s jedne na drugu stranu… Svi ti planovi opet moraju da čekaju, jer previše je toga, a ti si jedan.. sam. Razmišljaš, mora da postoji lakši način ili bolja strategija, pa uključi konačno taj briljantni um, sijaset talenata, sve na dohvat ruke… milion mogućnosti.
Ipak, konstatno si umoran, budiš se u ranu zoru s laganom aritmijom i uznemirenošću, sve češćim negodovanjem. Imaš probleme s varenjem, vid ti slabi, osjećaš da ti vrijeme izmiče i starost se bliži krupnim koracima, a.. toliko planova, zamisli, ideja još ostaje da lebdi u zraku.
Sjetiš se svih tih likova koji djeluju da život drže čvrsto u šaci, u malom prstu, znaju šta napraviti, šta reći, imaju pravac, Već ti se povraća od njihovih priča jer su uspjeli da ti plasiraju svoj “pogled” na svijet, da ovladaju tvojim i učine ga bezvrijednim. Još te drže maštarije da bi možda i ti mogao nešto više da doprineseš svijetu.. Osjećaš da si se predao, druge puštaš da se razmahuju, da te smatraju neznalicom, osjećaš da si sve svoje talente prokockao, a toliko toga ti je prošlo umom, toliko znanja i mudrosti otišlo u vjetar, a nikad ne stiže da zasja u punom sjaju… I samo sitnice ostavljaš za sobom, jer nemaš istrajnosti, onu uncu energije potrebnu da se preduzme i upotpuni neki poduhvat, uvijek je smetneš i negdje proćerdaš, ona uvijek izostaje kad treba, pa se ponovo predaješ i krećeš uvijek iznova.. Padaš, ustaješ, padaš, ustaješ. Ponestaje ti već daha i gušiš se u blatu neispunjenosti.
Neznanče, ti ćeš sve poreći, jer, svakako… ti si i pametniji, i bolji, i mudriji, i jači. Jedino što nam je zajedničko u ovom trenutku jesu ove riječi koje ja pišem, a ti čitaš.
