Ostavljanje utiska

Svi mi želimo da ostavimo utisak. Da li moćne, dobre, ljubazne, zanimljive ili bilo kakve druge osobe, a nipošto negativne i nelagodne. Želimo osvojiti poštovanje, a nekako nam je jasno da ga nećemo dobiti negodovanjem, pa se nadmjećemo u nošenju maski ovih pozitivaca, dobrica, znalaca.

Zašto nam treba tuđe odobrenje i poštovanje? Šta je to u nama što hoće da se osjeća primjećenim.. ne mogu da uprem prstom u to. Nešto je tamo i boli. Ako ga neko primjeti i potvrdi njegovo postojanje možda će nastaviti da se širi i biva sve veće.. produžiće sebi život. Osjećaće se živim, potrebnim, važnim. I nastaviće sa istim ponašanjem, pa makar ono bilo i pogrešno.

Kad potpuno ubiješ tu potrebu da zadovoljiš druge, ostaje prazna ljuštura tebe, kojoj više nije stalo do glumatanja zarad tuđeg mišljenja. Postaješ hodajući patron koji se osnažio amputiranjem nepotrebne hrpe tuđih pretpostavljenih procjena i ocjena. Jer nikad ne možeš biti siguran da je to što si pretpostavio da drugi misle o tebi, u stvari istina.