Retrospektiva

Kad sebe ovako nosam kao vreću i osjećam se kao najveća propalica na svijetu, sasvim spontano počnem kopati po prošlosti i svemu što sam proživljavala, kako bih pronašla snagu i bar se malo izvukla iz bezdani. Jer, toliko toga je čovjek već prošao, da ne bi nikad više trebao da dvoji i misli da je nesposoban za bilo šta..Osjećam život u svoj njegovoj veličanstvenoj raznovrsnosti, neumoljivoj težnji prirode da se ispoljli u svim pravcima… i nastojim da ga ne sabotiram previše. Prihvaćam sve što mi dolazi, čak i ono što dolazi od mene same.

Kojim sam to putima sve hodila, grabila naprijed, šetala, posrtala, ševrljala… ?
Prvo je bila osnovna škola, pa srednja.. svaka sa svojim zavrzlamama, uspjesima i padovma.

Pa, onda, nakon neuspješnog pokušaja upisa na fakultet, zaposlenje u malenoj prodavaonici mješovite robe. 12 godina škole, odličan uspjeh, i na kraju bijedno plaćena prodavačica u rodičinoj radnji.

Ali, nije vrijeme plakanju, jer .. dolazi rat!

Skrivanje po šumama, strah, patnja, logor.. deportacija!

Izbjeglica u sali za fizičko jedne osnovne škole. Nesvjesna opasnosti i bombardiranja, par dana glumim kuharicu u nekoj lokalnoj ispostavi vojske.

Nastojimo se izvući iz zemlje, jedan od pokušaja uspijeva.
Izbjeglica na Jadranu, u šatoru sa 20 drugih duša, pa termo-šator za zimske uslove, i onda montažne kućice sagrađene od strane Belgijanaca. Aktivnostima nikad kraja, ako ne radiš u kuhinji, onda si na recepciji i na biciklu nosiš ljudima cjeduljice sa zakazanim telefonskim razgovorima. Ili se uključuješ u rad izbjegličkog odbora i pišeš apele za zaustavljanje rata u Bosni. Takmičenja, druženja, simpatije..

Jednog zimskog dana se 6 sati mrznem u kombiju do danske ambasade kako bih podnijela zahtjev za azil u toj zemlji,

Danska, 9 godina. Politički azil. Koledž. Vozačka. Prvi poslovi.
Švedska, 19. Škole, roditeljstvo, posao… Razdvajanje, turbulencija.. Depresija. Destrukcija.

Putevi se nastavljaju iako se čovjeku čini da mu neprestano… ponestaje daha.