Sloboda izražavanja po svaku cijenu?

08.04.2006.
Sloboda izražavanja po svaku cijenu?
U demokratskom društvu sloboda izražavanja je jedna od najvećih i najvrjednijih odlika koju treba sačuvati po svaku cijenu. I to ne samo zato što svi trebamo biti jednaki pred zakonom i imati ista prava da izrazimo svoje stavove, već i zato što svaki razgovor i svaki tip komunikacije pospješuje razumijevanje i toleranciju medju različitim društvenim grupama. Na taj način i kolektivno saznajemo više i dobijamo više uvida u postojeće društvene probleme. I tek tada možemo reagovati i djelovati na jedan humani i civilizovani način.
Ali problem je što sloboda izražavanja nikad nije u potpunosti funkcionisala u praksi. U medijima se, ili filtriraju nepoželjni „stavovi“ ili se sloboda izraza koristi na sasvim pogrešan način. Moramo se boriti da se što više glasova čuje, a ne samo oni koji ispunjavaju norme sadašnjeg društva. Do sada je „običan svijet“ mogao, u najboljem slučaju, objaviti poneki (u redakciji dotjeran!) komentar u novinama. Ali koliko nas nema istu komunikacionu i jezičku sposobnost da izrazi svoje stavove, i koliko nas pripada nekoj etničkoj ili religioznoj manjini ili drugoj „slabijoj“ grupi koja, takodje, doživljava ograničenu slobodu izražavanja?
Do riječi, dakle, mogu doći samo oni uticajniji. Ali oni nemaju uvijek pravo i ne pogadjaju metu uvijek. Naprotiv!
Primjer iz Danske gdje je list Jyllands Posten objavio kontroverzne crteže proroka Muhameda, pokazuje sasvim pogrešno korištenje privilegije slobode izražavanja. Oni su provocirali i kritikovali čiste činjenice, a ne nečije djelovanje; dirnuli su u nešto što je sveto za jednu religiju i prouzrokovali žestoke reakcije u islamskom svijetu.
Potpuno se slažem sa Volterom koji kaže:
„ Ne svidja mi se to što ti kažeš, ali sam spreman da žrtvujem i svoj život da ti to možeš reći.“ Iako nam se npr. ne svidja rasistička i nacistička propaganda , ipak ne možemo negirati da i te grupe postoje i da i oni imaju nešto da kažu. I demokratskim državama je, medjutim, većina koja odlučuje i moralne norme koče ekstremizam u raznim pravcima.
Kako će biti u budućnosti , dolaskom revolucionarne IT-tehnike, koja sa sobom nosi drugačiji pogled na gotovo sve, to će vrijeme pokazati. Ali već sada može bilo ko, ko ima pristup računaru, objaviti bilo šta, bez da bude pozvan na odgovornost. Onda možemo očekivati da se i taj elastični materijal, zvani moral, mora opet „podesiti“ .
Završavajući, dolazimo do problematičnih ključnih pitanja : Dozvoliti svima da se izražavaju u medijimi i tako rizikovati anarhiju, ili nastaviti filtrirati i „ čistiti“ stavove i tako stvarati sve više i više ograničenu demokratiju?
Moj prijedlog je, dakle, da što više nas dobije mogućnost da kaže šta misli, ali sa odgovornošću i uzimanjem u obzir onih osoba ili grupa koje bi, eventualno, bile pogodjene našim stavom.
Treba kritikovati djelovanje, tj. ono što neko radi, a ne ko je i šta je.
Čovjek, ljudsko biće, to je ono na što treba misliti, u prvom redu, a onda na sve ostalo.
Sloboda izražavanja po svaku cijenu – ne, već odgovorni i stavovi puni poštovanja u medijima!

Avansiran jezik, i puno toga finog u ovom radu, ali ništa viša od G (dovoljan) jerBO, nedostaju mi finese u švedskom jeziku. Redoslijed riječi u rečenici, pogrešne fraze, greške u formulaciji, a najvažnije .. nisam trebala koristiti svoju diplomatiju u radu koji je trebao biti argumentacija. Fali mi teza… pih! ☻
Postavljeno u 18:49, 1 komentar(a), print, #