7 juli 2024

Da li ste i vi preplavljeni nebitnim, nameću vam se naslovi, iskaču prizori i ispadaju reklame gdje god se okrenete…? Svi su u nekom hypeu, bilježe svaki trenutak svog života, kakva je to samo manija, traže se svjedoci postojanja… Ma, to je već tako godinama, i neće se promijeniti.

Što više izloženosti informacijama to veća usamljenost i frustracija. Pobjegao bi od svega toga, u tišinu svoga doma, gdje ti male stvari pružaju utočište i smiraj.

Oprano suđe, spremljen obrok… Slušanje knjiga usput… Poneki film.

Mnogo se stigne u jednom danu, sam se sebi zahvališ na obavljenom.. Uspio si, a sve usput, napraviti hljeb, očistiti rernu, presvući posteljinu, oprati veš… Pokušavaš dati smisla svom životu, svjestan da si ostao sam na svijetu, Svi su negdje odjezdili, rodbina je daleko, ostao si i bez novca.

Ali zdrav si, i funkcionišeš, i to je najbitnije.

Možda će neki euro da padne sa tih internet stranica koje već dugo uređuješ. Znaš da je to ono što si u nekom trenutku započeo i bilo je pun pogodak, nov “proizvod” interneta u začetku, i dalo je rezultate. I novac. Sad, kad se čini da to rijetko koga još zanima, i dalje ustrajavaš, ali znaš da je vrijeme da se diže sidro i posveti nečemu drugom.

Zašto sam prekinula vezu sa svima, pa i onima najbliskijima..? Zato što je premalo toga za reći. Svaki je odnos transakcija, dok imate jedno drugom što dati, on će i potrajati. Kad stvari postanu trivijalne, i počnete se nazivati imenima, to znači da se iz toga odnosa isrcplo već sve i da dalje druženje može biti samo traćenje vremena. Mnogi pokleknu dosadi i letargiji, pa se opet vrate u istu kolotečinu već potrošenog odnosa, tražeći mrvice stare euforije i poletnosti.

Zamišljam se kako ove rečenice postavljam na neku mrežu, kreiram audio ili video zapise, pa kao i drugi, sebi dajem oduška da naklapam o svemu do mile volje, glumeći osobu koja zna kuda ide njen život i što će sa njime. Ali svaki puta to ostane samo na pola zamisli, i ugasi se i prije nego što napravim bilo šta u tom pravcu.