2024

Može li se pisanjem popuniti praznina što ispunjava cijeli prostor u kome obitavaš dan – noć, bez mogućnosti bijega…? Pišeš u drugom licu jer se libiš ega, obraćaš se svima jer u tebi ništa nije neobično, ništa posebno, pa tu prazninu imaju svi, ako ne sada a ono u nekom momentu svog života. Pisati u prvo licu, ja-pa-ja, odbija kao da bi čovjek sam sebe izdao i samo na sebe mislio kad bi pisao onako.. ja ovo, ja ono, ja sam, ja, pa ja! Ovako je bolje.. znači, ograditi se.
Pišem, pišeš, pišemo… pričam, pričaš, pričamo.. svi smo jedna obična brbljajuća mašina. Pričaš na Facebook, pričaš na YouTubu, pričaš na TikToku, komentarišeš, pričaš na poslu, pričaš s ukućanima (ako ih imaš) i na kraju pričaš sa samim sobom. Ovo zadnje najviše. Ta pričajuća spodoba ne prestaje ni u snu. Pričaš sebi uvijek iste priče, ako ih nisi svjestan, nikad nećeš ni prestati, nećeš ni pokušati promijeniti tu priču. Vodiš teške razgovore koji, otprilike, nikud ne vode.. jer znaš ti sebe, navike te nose, naučene priče, naučene radnje, naučene emocije… i svakim danom sve je teže pobijediti uhodane šablone mentalne strukture.

Osjećaš se neispoljeno, ipak, koliko god pričao u sebi i drugima. Osjećaš da ti vrijeme izmiče, nisi se izrazio, izradio, iživio. Svjestan si mogućnosti, prilika, pogodnosti, znaš da bi mogao mnogo više, a ti uspijevaš samo ono elementarno, hrana, posao, spavanje. Kamo nestaje vrijeme, da li ga je ranije bilo više, zašto smo toliko dangubili… I kao u snu, dani se za tili čas pretvore u nedelje, a nedelje u mjesece, mjeseci u godine… I ne osvrneš se, a ono je već prošlo pola vijeka, sve te je preteklo, neki su novi likovi u punoj snazi i pokušavaju da te poduče životu…