50
Iako se u životu ne može biti siguran ni u što, ipak, da starimo u tome se svi možemo složiti, a i uvjeriti.. prije ili kasnije. Svi ćemo umrijeti, apsolutna istina. Završiće se naše fizičko bivstvovanje u ovom vremenskom prostoru. Možemo se opirati koliko hoćemo, oblačiti kao prije 20 godina, ponašati neodgovorno kao i ranije, umišljati da smo još mladi i da nam je kraj daleko, ali znaci da se kraj neizbježno približava su tu, u vidu bora, u vidu bolova tu i tamo, u okoštavanju, u opadanju kose, u varenju.. A još se sve na očigled i ubrzava!
I šta ćemo sad?
Jedan dio ljudi nikad ne nauči kako da se bori protiv svog nezadovoljstva i kako da ga iskoristi konstruktivno, a ne destruktivno kroz kritiku društva i svega oko sebe. Stresne misli i nakupljene frustracije bi se trebale rješavati odmah, i ne dozvoliti im da se nakupljaju i čine štetu duboko u pozadini.
“Mudroseri ” nikad nisu bili na cijeni. Ljudi vam neće dozvoliti i oprostiti što upirete prstom u ono što čine, a što su obično prinuđeni da čine. Ne znate bolje od njih i nema potrebe da im govorite šta bi trebali da rade, naročito ne nakon što su dugo grcali u mukama. Vi dodjete i kažete da su bolesni, da su okrenuti nevažnim stvarima, da slušaju one koje ne bi trebali slušati, da su u službi “sistema”… Drugim riječima, da su budale i neznalice. Kritikujete nauku jer, zaboga, ona je sada ono što je crkva bila u u srednjem vijeku, hoće da odlučuje, pa joj se treba po svaku cijenu oduprijeti… da ponovo ne bude kao onomad. Trebamo biti pametniji, trebamo, trebamo…
Ti isti kritičari društva nisu u stanju da stvore ništa novo, ali im se ne svidja ono što su drugi stvorili, pa sipaju bujice kritike i nezadovoljstva. Ispoljavanje nezadovoljstva se prenosi kroz umjetnost i pokušava da plasira na velikim takmičenjima, gdje je zabava glavni cilj i motiv svega. I premda takvi nastupi mogu da izazovu oprečne reakcije, kritike, ali i aplauze onih koji rezoniraju sa sadržajem izričaja, ne mogu imati većeg uspjeha jer su, u neku ruku, uljezi koji se pokušavaju na kvarno probiti do vrha Nakon mnogo glamura, veselja i dobre muzike vi dodjete i mantrate o bolesnom umu u zdravom tijelu i još očekujete da će se to nekome svidjeti. Jer, umjetnost! Kako možete biti pobjednik u nečemu što je potpuno drugačije od onog što vi nudite?
Ono što je sigurno jeste da umjetnost oslikava stanje društva odakle dolazi, ali je problem kad se nema dovoljno osjećaja gdje, kada i kome takva umjetnost treba da se nametne. Možda na glasačkom listiću?
Utrka s vremenom i mislima
Toliko je toga što čovjeku proleti kroz glavu u samo jednom danu, da je pravo čudo kako je glava još uvijek na ramenima. Od samoj jutra, kad se probudiš u cik zore, gotovo tačno u istu minutu, istog sata, pa jurcaš po ovozemaljskom životnom prostoru, prikupljaći stvari i snagu za predstojeći dan, dok se snalaziš sa poslovnim zadacima i odmjeravaš snage s kolegama, pa sve dok se ne dogegaš kući, umoran i energetski očerupan, i još ono malo sati što ti ostane dok opet ne moraš u krevet, s nadom u bolje sutra, cijelo to vrijeme u glavi zuji svekolika aktivnost. Uglavnom iste stvari kojima si se godinama programirao. Rado bi promijenio ploču, ali stare melodije se uporno nameću. Dakako, tu su i stvari novijeg datuma, kao svi ti poslovni poduhvati, sasvim nove kolege, novi ratovi, stare nevolje. Sve traži tvoju pažnju, mnogo čime bi se trebalo više pozabaviti, ali vrijeme izmiče. Stižeš ono najpraktičnije, da spremiš hranu, počistiš kuću, odeš u nabavku. Mnogi projekti su započeti, i na čekanju.
Samorazvoj je još uvijek aktuelna tema i vjerovatno će uvijek biti. Samoposmatrač ne može a da ne primjeti promjene i na svome tijelu i na psihi, vodi neprestano dijalog sa sobom i ocjenjuje da premalo radi na sebi, sa sobom i oko sebe. Zna da bi trebao više, i mnogo je područja koja treba da se poprave, ali praksa izostaje. Nema izgovora. Čim izgovor počinje da klija, u mislima se pojave oni koji su postigli prava čuda i dostignuća za svoga života, i podsjete te da je sve moguće… ako se shvati nužnost unapređivanja života na svim poljima.
Svakog vikenda preslušam neku knjigu, ponekad na danskom, ponekad na švedskom a skoro preslušah i neku knjižicu Robina Sharme, čisto iz radoznalosti. Premda o sebi imam (visoko) mišljenje da sam prerasla te new age “balalajke” pa ipak, radoznalosti ne odolih, i onoj misli, možda saznam nešto novo… Bješe kliše do klišea, već u 100 voda isprana priča, kako treba živjeti, ustajati rano, čitati knjige, pisati dnevnik, biti dobar. Jedan od savjeta je da zamisliš koje poznate, uspješne ljude bi želio da imaš za susjede.. Hmm.. Introvert kao ja ne bi imao baš previše koristi čak i da ima nekog od njih u susjedstvu.. Pao mi je na pamat Krišnamurti, pa on je jedan od onih koji su imali velikog uticaja na moj život, ali šta bih od njega, kao susjeda.. već sam sve preslušala šta je imao reći, i to je to.. Pa i ovako imam susjede, ali nikoga niti poznajem, niti često viđam, a i ne interesuju me baš posebno.
Sve priče kao da su postale suvišne… Čovjek je prepušten samom sebi, da vlastitim snagama gradi svoj put. I to što efikasnije, to bolje. Od drugih možemo dobiti inspiraciju, pa i pomoć, ali mi smo mi glavni glumci u svom filmu, mi smo glavni urednik, režiser i cijela ekipa. U utrci sa vremenom i svim tim praktičnim što se svakodnevno mora obavljati, i sa svim tim mislima kako bi trebao ovo ili ono, vrlo malo vremena i energije ostaje za ono najvažnije, a to je naša sreća i zadovoljstvo. A to je jedino za šta bismo se po svaku cijenu trebali boriti i za što, na kraju, i nije potrebno mnogo.
Gladni još nisu siti, a nikad neće ni biti
Prije dvije godine učili smo da peremo ruke kako bi smanjili rizik od zaraze COV-Sars2 virusom, u narodu poznatijim kao korona, Covid 19 i tako.. Ove godine nas uče kako da pronađemo najbliže sklonište i kako da se u njemu ponašamo u slučaju da ovaj najnoviji, Putinov rat, eskalira i preko granica Ukrajine i pretvori se u nuklerani rat, “sa posljedicama koje do sada nismo vidjeli”.
Kao što već mrežama kruže sličice kako ćemo omražene korona-maske zamijeniti sa gas-maskama, tako se sada umjesto toalet papira koji se manijakalno kupovao na početku pandemije sada kupuje brašno i ostale “zlu ne trebalo” potrepštine.
I tako, preko noći se desi preokret, te nas još jednom život iznenadi, premda smo i do sada bili izloženi svakojakim iznenađenjima, ali on (Bog?) ima načina da se izrazi u potpuno nezamislivim scenarijima, pa se onda opet zamislimo.
Vijesti su neumorne od početka ruske invazije na Ukrajinu, šire se kao požar, sasvim razumljivo. I one koje trebamo znati, a i hiljade onih, sporednih, bezveznih, koje nas samo još više čine nervoznim. Jer, sve je sada važno. Da ne promakne neka, pa ćemo se poslije kajati što nismo reagovali, jer je upravo ona bila ključna! Svaki cyber kutak odiše sukobom i nabijenom energijom, a ljudi se nadmeću u tumačenju i objašnjavanju situacije. Toliko nevidljivih eksperata svijet još nije vidio, a postaju sve brojniji.
Ali, šta još novo može da se desi, nema novije od toga da nam se svima život okrenuo naopačke, opasnost ponovo vreba za vratom. Ponovo obični, mali čovjek pati.
Gledajući i slušajući vijesti, gunđajući nezadovoljni, mi ćemo već i preživjeti, ali ne tako daleko, ljudi proživljavaju golgotu, istrebljenje.. Bore se herojski, dobijaju pomoć sa svih strana, pa, ipak, sudbina kao da im je unaprijed određena. To čak i nije sudbina, ne ako se neko, višestruko moćniji odlučio na krvavi pohod i tvoje uništenje. Možeš li se i kako miriti s takvom “sudbinom”, i takvom nepravdom?
Srceparajuće slike kruže internetom, porodice su razdvojene, smrću ili nasilljem, kolone izbjeglica, djeca potpuno sama prelaze granicu… Slika ukrajinskog dječaka koji drži samo jednu plastičnu kesu, bez ikoga, uplakan, obišla je planetu.. Kao i slične fotografije ranije, iz sukoba u Siriji.
Neminovno se vraćaš u prošlost kada si proživljavao slično i ne možeš da se ne upitaš, pa zar se nikad ništa ne nauči? Da li je ijedan rat ikad išta riješio? Može li nezadovoljan čovjek silom postati zadovoljan, tako što će drugome uzeti sve do golog života, pa i sam život? Može mu uzeti kuću, zemlju, zrak koji diše, ali svoju glad nikad utoliti neće. Dokaz je “moja” zemlja.
Gladni još nisu siti, a nikad neće ni biti.
Pred liftom
Nastojim da se držim podalje od zaključaka. Šta može obični čovjek da zaključi, a da bude valjano? Tako ograničena jedinka ne treba da gubi vrijeme na rezolucije i odluke, donesene iz skučenih uvida i spoznaja obojenih ličnim preferencijama. Zanos je sve što imamo. Jurcamo okolo i razbacujemo se “znanjem”, samo da bi se osjetili moćnima u cjelokupnoj ovozemaljskoj nemoći. U svom tom nastojanju da oduševimo druge zapravo nemamo sebe, pa kao da druge dozivamo, vidi me, vidi me.. bar me ti vidi, jer ja sebe ne vidim. Pronađi me, jer ja se ne nalazim.
U svim tim vratolomijama međuljudskih odnosa, tražiš utočište, svoju malu oazu.. ono biće s kojim bi bio prisan, imao nešto što samo vama pripada, možda neku tajnu..?
Da nije tužno bilo bi žalosno
Ako se malo želi izaći iz komfor zone (a to svakako treba povremeno), sada je prilika na pretek: samo komentariši objavljene članke o koroni i vakcinama! Dobićeš pljuvanje, uvrede, najgore etikete.. a to je dobro za duhovni razvoj, valja ego izdržati sav taj samoizazvani linč.
Mnogi se i ne usuđuju, jer lakše je slagati se s većinom, biti ljubazan… nekritičan. Ali, kako se slagati sa nerazumnom i nezahvalnom bagrom koja pljuje i onaniše po svemu što se objavljuje, kao da ih neko tjera da to prate i čitaju, pa moraju da reaguju na svaki šum onoga što im ne odgovara. Imam osjećaj da bi popljuvali i Isusa i Muhameda da se kojim slučajem sad pojave. Na svu sreću , ili da kažem, RAZUM, moj je fitilj puno duži, i ne marim za one što istresaju svoje frustracije, čak šta više, žalim ih jer ne znaju šta ih je snašlo.. a to je otprilike SINDROM KUHANE ŽABE.
A zašto je uopšte važno da se ti koji se ne slažeš sa takvim javnim mnjenjem, oglasiš, pa ma šta koštalo… Važno je jer će ako ih pustiš, njima takvima ego još više porasti i misliće tj. umisliće da njihovo trabunjanje pije vode i da su u pravu. Pa će dizati na još veću revoluciju, nikakvim činjenicama niti argumentima osnovanu. Nerazum se svakodnevno treba gasiti dozom razuma. I onda imaš dvije opcije: ćutati i gutati, gledati to ili pustiti svoj glas. Iako bi radije pustio da se žabice kuhaju u svojoj nesvijesti, nemoći, neznanju i, nadasve, inatu, dok ne bude prekasno da iskoče. Da nije tužno bilo bi žalosno.
Imate li cilj, pišući knjigu svog života?
OTAC
Da je živ danas bi punio 84 godine.
Kakva kombinacija životnih sastojaka u samo jednoj živućoj instanci ljudskog roda. Djetinjstvo, možda bijedno, bez mnogo perspektive u ondašnje vrijeme i na ondašnjem mjestu, malenoj zabiti malene provincije, Bogu iza leđa, što bi rekli da budu više slikoviti.
Velika porodica, siromaštvo. Tvoj prvi veliki iskorak u svijet je odlazak na služenje vojske. Ona ti je jedna od životnih škola, tu si vidio svijeta, bar ono do Ohrida u Makedoniji. Tu si naučio pisati, doduše samo ćirilicu, ali i to je dovoljno da se možeš javiti kući. Vratio si se mlad i snažan, novim govorom obogaćen, iskustvima koja znače moć u tvome selu i zanos mladoj supruzi koja te čekala 2 godine duge…
Život, ponovo drugačiji započinje, pristižu i djeca. U grotlu si svoje porodice i najmlađi medju njima, moraš se povinovati , iako si već odrastao, oženjeni čovjek. Zajednica i njena pravila rukovode tvojim životom, a to se odražava i na porodicu koju, upravo, stičeš. Djeca obolijevaju, daleko si od bolnice, a još dalje od one u koju se oboljeli od ospica( krzamaka) upućuju na liječenje. Ni novaca nemaš za taj put, ali se snalaziš i dvoje malene djece ostavljaš u sarajevskoj bolnici. Cijelu noć istovaraš ugalj, da bi se mogao vratiti kući.
Ali, jedno dijete ti umire, drugo se mjesecima kasnije vraća s posljedicama.
Kako se osjećaš, mili oče?