Ratni zapisi- Zaklopača

Život se kako-tako nastavljao. Hrane je bivalo sve manje. Najviše smo jeli tjesteninu. Mlijeka i mliječnih proizvoda je ponestajalo a i ostalih živežnih namirnica.
Ako ne metak, prijetila nam je glad.
17. maj 1992. je krvavi datum za bošnjački narod u Vlasenici. Toga su dana četnici u Zaklopači ubili (ili zaklali) preko 80 ljudi, žena i djece. Za taj smo užasni događaj saznali tek sutradan. O tome su nam pričale žene koje su uspjele pobjeći iz obruča što su ga četnici napravili oko sela Zaklopača. One su ispričale da se to otprilike desilo ovako:
Selo Zaklopača je najprije bilo opkoljeno sa svih strana od strane četničkih automobila i autobusa, negdje oko 17 sati popodne. Neko vrijeme su mirovali, kako bi vjerovatno malo privikli narod na svoje prisustvo. Zatim su poceli svoju krvavu igru.

Ubijali su svako živo biće na koje bi naišli. Stradale su čitave porodice (međju njima i porodica moje rodice). Četnici nisu žalili ni djecu, ubijali su i posve male bebe, bacali su ih i mala bi se tjelešca razmrskivala o neko drvo, kamen i slično. Tek poneko je , sakriven u mračnom podrumu ili negdje drugo, prezivio ovaj pokolj. Četnici su imali namjeru da ubiju sve stanovnike sela. Od stravičnih priča preživjelih iz Zaklopače dizala nam se kosa na glavi. Po čitave familije su bile ubijane u strahovitom naletu četničkih koljača. Do tada mirno mjesto Zaklopača postalo je sada poprište leševa.

A šta je , naime, bio uzrok svemu tome? Po nekim pričama, pogibelj jednog četnika iz Milića, obližnjeg gradića, prouzrokovao je bijes kod četnika i njihovu osvetu. Zbog jednog njihovog čovjeka stradalo je stotinu ljudi. Medjutim, sumnjam da je postojao ikakav razlog za takav njihov čin. Oni su ubijali po naredbi, iz zadovoljstva , iz zločinačkih pobuda.
Očito je bilo da mi, goloruk narod prepusten na milost i nemilost zlikovcima, nismo imali više šta da tražimo tu. Zar smo bili toliko naivni da i dalje tu ostajemo, u tom gnijezdu divljaka, barbara koji civilizaciju nikad neće upoznati.

Zapanjeni stravičnim pričama počeli smo se na brzinu spremati na bijeg, mada smo uvijek bili spremni na to. Posljednjihj dana nismo se ni presvlačili niti izuvali. Živjeli smo kao životinje. Ono malo vremena što smo provodili kod kuće koristili bismo da ispečemo što više hljeba, za pranje suđa i ostale poslove.
Nakon pokolja u Zaklopači, ni mi se nismo nadali nicemu boljem, očekivali smo istu sudbinu. Stoga smo se sa našim prtljagom uputili u, naizgled, sigurna područja, u šume okolnih mjesta. Sjedili smo u jednoj dolini, okruženoj prorijeđenim drvećem i žbunjem. Bilo nas je oko 10-15 žena, djevojaka, djece. Bila je tu i jedna trudnica. Svježi zrak iz šume i zelenilo povoljno je djelovalo na nas. Opustili smo se i na trenutke zaboravljali nesreću ko ja nas je sve više stezala. Ručak nam je spremila rodica, čija je kuća bila najbliža šumarku u kojem smo našli utočište. Poslije ručka smo se opet vratili u skrovište, mada je to bio obični šumarak i u svakom smo trenutku mogli biti otkriveni. Srećom, četnici se toga dana nisu trudili da nas otkriju.

Uloguj se da bi vidio ostatak sadržaja.Molimo . Nisi član? Pridruži Se

You may also like...

Komentariši

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.