Ratni zapisi- “Svakodnevnica”

Bilo je vrijeme proljetne sjetve. Medjutim, ona je kasnila. Ljudi su bili zauzeti novonastalom situacijom , zbunjeni i uplašeni nisu znali šta ih čeka u budućnosti. Bili su u dilemi da li da siju kao i svake godine ili ne. Zašto da sijemo ako će to ostati nekome drugome, govorili bi rezignirano. Ljudi su naslućivali kako će se ova drama, izazvana četničkim upadom, završiti. Vrijeme nije čekalo. Prolazilo je u našoj neodlučnosti. U četničke prodavaonice (sad smo ih tako zvali) stizalo je sve manje i manje namirnica. Nešto tjestenine, keksa i konzervi. Šećera je bilo, ali samo u prahu, ulja i brašna više nije bilo. Za muslimanski narod sve je bilo skuplje, a osim toga ljudi nisu smjeli ni ulaziti u te javne prostorije iz straha da ih ne uhapse, a to su svakako često činili. Zbog toga su u trgovinu najčešće išle žene, naravno ako su imale novca. Inače, i tu su zalihe gotovo bile iscrpljene .
Telefonske veze sa inostranstvom bile su u prekidu, pa se nismo mogli čuti sa familijom. Osim toga, čuli smo da su četnici prisluškivali telefonske razgovore i da im je i poneka neumijesna riječ od strane muslimanskog građanina bila povod da uhapse nekog ili da npr. spale jedno selo. Naši su ljudi morali da se skrivaju po šumama i s vremena na vrijeme bi ponovo dolazili kućama, nadajući se da se ništa neće dogoditi. Bilo je i takvih ljudi koji su još uvijek radili u fabrikama i svojim dotadašnjim firmama. Njih niko nije mogao ubijediti da im se nešto može dogoditi. Oni su čvrsto vjerovali svojim komšijama.
Međutim, mada kasno, ljudi su počeli shvatati da im se loše piše i da za nas nema tu života , bar ne onakvog kakvim smo do sada živjeli. Shvatili smo , ako ne poginemo od metka ili negdje u logoru ne podlegnemo mučenjima , da ćemo umrijeti od gladi.
Počela je sjetva i proljetni radovi. Ljudi su se nadali da im to četnici neće zabraniti, pa su izmiljeli iz kuća (oni koji se nisu skrivali) na plodne oranice. Naša je ludost bila bezgranična. Pitam se šta su četnici govorili o nama kad bi nas tako, preko nišana i cijevi uperenih u nas, gledali kako sijemo baš kao da se ništa ne dešava. Vjerovatno su se radovali, jer, pored toga što će nas poubijati i odvesti u logore, silovati, mučiti ili, u najboljem slučaju, protjerati na našu slobodnu teritoriju, imaće i hranu koju su muslimani proizveli. Mnogi Vlasenicani kao i ljudi iz okoline su imali iznajmljene parcele zemljista koje su im sluzile za sjetvu. Žene su pravile mobe i jedna drugoj odlazile i pomagale u poljskim radovima. Muškarci bi rijetko izlazili iz straha da će ih uhapsiti.
Narod se nadao da će im to što sade , ipak, trebati jednog dana. Ali, sumnjam da je iko dočekao da ubere plodove svog truda.
Jednog suncanog majskog dana se začulo neko brujanje i huka. Pogledali smo u pravcu odakle je dolazio zastrašujući zvuk i ugledali kolonu tenkova i raznih vojnih vozila koja su “marširala” putem iz pravca od Sekovice. Mogli smo ih jasno vidjeti.. Zastava tzv. Jugoslovenske Narodne Armije se vijorila na prvom tenku. Nastade pucnjava. Čula sam i nekakve čudne pucnje koje do tada nikad ne cuh. Bilo je strašno. Mi svo vrijeme očekujemo da četnici odu iz grada , a njima stiže pojačanje. Svi smo se preplašili misleći da je došlo do konačnog obračuna i da će nas sve poubijati. Srećom (!) tenkovi su samo prošli kroz Vlasenicu i uputili se prema Milićima i Zvorniku.

Ovih dana primjećujemo da se izvjestan broj naših ljudi koji su ranije izbjegli sa ovog područja, sada vraćaju svojim domovima, u Vlasenicu. To nas je , ne znam zbog ćega, posebno obradovalo. To nam je davalo lažnu nadu da se stanje smiruje , da se situacija poboljšava. Ili, možda smo bili sretniji što u ovome jadu nismo bili sami. Kada je čovjeku teško, kad ima s kim da podjeli tu teškoću. Stoga smo se i obradovali povratku naših ljudi. Medjutim, baš tih dana četnici su otpočeli žešći teror nad nama.

Uloguj se da bi vidio ostatak sadržaja.Molimo . Nisi član? Pridruži Se

You may also like...

Komentariši

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.