Ratni zapisi – Scenario

I ako su ljudi ranije bili zauzeti svojim poslovima, razdvojeni jedni od drugih, sada su se zbližili. Samo je jedan dan zajedničke nesreće bio dovoljan da zbliži ljude, da im da pouku da se nikad ne razdvajaju jedni od drugih. Ljudi su sada koristili svaku priliku da popričaju i razmijene mišljenje o novonastaloj situaciji, o nesreći što ih je tako nenadano snašla. Žene su sve više dolazile jedna drugoj i zabrinuto jadikovale.
Iz raznih razgovora saznali smo mnoge pojedinosti jučerašnjeg četničkog djelovanja, prilikom oduzimanja oružja. Nakon samo jednog dana njihovog prisustva , znali smo o kakvim se to ljudima radi i znali smo da će biti još njihovih “djelovanja”.Čuli smo da su četnici silovali jednu ženu, inače suprugu ovdašnjeg trgovca, a njega natjerali da gleda to njihovo gnusno djelo. Čuli smo i to da su neke ljude zarobili , neke ispitivali, a druge opet tražili. Da smo bili imalo pametni već tada bismo nešto poduzeli za svoju odbranu, za odbranu svoga naroda. Ne, predaja oružja nastavljena je i narednih dana, pa smo zapadali sve dublje u svoju pogibelj ; sami smo sebi stavljali omču na vrat.
Međitim, bez obzira što se događalo, dani su jedan za drugim prolazili. Vrijeme nije čekalo nikoga da se osvijesti, da se dosjeti šta je ispravno činiti u datom trenutku. Polako smo se počeli privikavati na strah i prisustvo neželjenih gostiju. Još uvijek su oni koji su imali kome i mogli otići iz ovog grada. To je krvnicima i išlo u prilog jer su upravo planirali da nas što više prognaju i istjeraju s našeg ognjišta. I u ovom na propast osuđenom gradu ostajali su samo oni koji nisu imali kuda otići. Uostalom, narod je uglavnom ostajao da bi čuvao imanje i jer se nadao da sve ovo neće dugo potrajati. Četnici su nastavili proces oduzimanja oružja. Jedan dan iz jednog mjesta, drugi dan iz drugog i tako redom. Postupak je, otprilike, tekao ovako: autobus, pun “vojske”, naoružanih do zuba, dolazili bi u mjesto u kojem su namjeravali oduzimati tj. otimati oružje. Autobus bi obično pratila 1-2 oklopna transportera i policijsko auto iz kojeg se sirena oglašavala zavijajućim tonom, a onda bi se začuo i prijeteći glas koji je naređivao da se preda oružje. Sav taj “aranžman” je valjda trebao da djeluje zastrašujuće na nas i da nas natjera da predamo ono čega baš nismo ni imali: oružje . Oni su određivali i posebno mjesto gdje se treba položiti oružje, a takođe i rok do kada se treba to učiniti. U protivnom preduzeće se određene mjere, prijetili su. Može se zamisliti na kakve su mjere mislili. Uostalom, kaznene mjere su bile potpuno iste za one koji nisu predali svoje oružje kao i za one koji jesu. To smo tek kasnije uvidjeli. Oni su, takođe, znali i koje kuće da pretresu, te su u tim kućama pravili užasne nerede i uništavali sve što im je dolazilo pod ruku. Kuće bogatijih ljudi, koji su ranije napustili mjesto ili koji su zarobljeni, četnici bi demolirali i potpuno uništili. Unutra bi postavljali eksplozivna sredstva, a namještaj i bijelu tehniku bi razbijali ili odnosili. Kuću H.T. su bombardovali, a njegovu prodavaonicu otvorili, i da bi stekli povjerenje naroda, ovog našeg, naivnog, rekli da može svako uzeti šta mu treba. Isto tako, mnoge kuće su opljačkali i odnijeli sve od i najmanje vrijednosti.

Bilo je grozno živjeti u takvim uslovima. To je bilo ogromno psihičko preopterećenje za svakoga od nas. Osim toga, četnici su odvodili mnoge ljude u logore. Kao razlog za hapšenje navodili su da ti ljudi ( koji su , inače, bili na njihovim spiskovima) posjedovali oružje, da su članovi ove ili one političke stranke ili su nalazili sasvim beznačajne sitnice ili laži. Uostalom , njima nije bilo teško naći razlog za hapšenje. Bilo je dovoljno da nosiš odredjeno ime , pa da te zarobe ili odvedu u nepoznatom pravcu.
Jedan je mladić , G., otišao prošetati po gradu i taj mu je izlazak bio koban. Uhapsili su ga bez ikakvog razloga. Kasnije su iz logora stizale užasne vijesti o tome kako ga tuku i provociraju. Njegovi jauci kao i jauci drugih koji su bili iste sudbine, čuli su se nadaleko. Brojni su ovakvi slučajevi.

Prilikom oduzimanja oružja, krvnici su palili kuće, bacali bombe , razbijali i uništavali sve što bi našli i što se više moglo. Sve se odvijalo uz pucnjavu kojom su zastrašivali narod. Bili smo prinuđeni da gledamo svu tu nepravdu , sav taj teror što su četnici sprovodili nad nama. A bili smo kukavice da se suprotstavimo svemu tome.

Hiljadu puta smo, noću, napustili naš topli dom kad bi se začuli pucnji. Plašili smo se da nas iznenade u kućama. Bježali smo u šume. Bilo je to krajnje iritirajuće. Nisi znao šta bi više radio. Pa i ono malo noći koje smo provodili u kući bile su neprospavane. Neko bi uvijek morao biti budan i dežurati . Ako bi se čuo i najmanji zvuk, mi bismo prestravljeno skakali, onako obuveni i obučeni, mašili se torbi i ćebadi i nestajali u noći.

U meni je gorjela vatra mržnje prema tim zločincima. Kako se samo usudjuju da čine tako nešto, pitala sam se. Bila sam uvjerena da su oni kukavice, a ta njihova taktika krajnje nemoralna i daleko od civiliziranog načina rješavanja problema. Upadali su u tuđi grad sa transporterima, zastrašivali narod , preuzimali vlast. Ali, đavo odnio vlast, ali zašto ubijaju i zlostavljaju ljude? Mi, ljudi pomirljivog karaktera, vjerovatno bi se složili i sa takvom odlukom krvnika, samo da ostanemo na svojoj zemlji , na svom tlu. Ali ne, oni su željeli da nam zatru svaki trag , da nas zbrišu sa lica Zemlje , htjeli su kraj muslimanskog naroda na ovom bosanskohercegovačkom prostoru, u Evropi, u cijelom svijetu, vjerovatno. Zar je stvarno tolika njihova želja za osvetom ? I zašto žele da je izvrše nad nama? Mi nismo ti koji su vladali nad njima 500 godina…mi nismo Turci.. Zar je tolika njihova mržnja?

Podjela Vlasenice , neposredno pred dolazak krvnika, na tri opštine ( dvije srpske i jednu muslimansku) bila je samo klopka za naivni bošnjačko-muslimanski narod, da steknu utisak da u tom gradu neće biti sukoba i da ne treba da odlaze iz grada. Svi znamo kako je ta podjela bila nepravedna, ali mi od toga nismo pravili problem. Problem je bio u njima, jer oni ne mogu živjeti ni s kim, pa ni sami sa sobom. Muslimani kažu, neka.. biće bolje.
Sazvali su narod da im saopšte kako je ova podjela grada dobar korak i da će to biti pretkretnica za mir u ovom gradu. Nekoliko dana kasnije u grad je upala vojska i preuzela vlast, ne samo u onim dvjema opštinama , nego u svim opštinama, zauzela svu zemlju, sve zgrade, puteve, kuće , sve.
Da su mogli vjerovatno bi uzeli i nebo i oblake i odsjekli komad sunca da ogriju svoje hladno srce i oči prekrivene krvlju. Pohlepa. Ostalo je još samo da iskorijene to malo Muslimana što im stajaše na putu da osvoje malo civilizacije. Ali varvarima nikad nije bilo mjesto u civilizovanom društvu.

Uloguj se da bi vidio ostatak sadržaja.Molimo . Nisi član? Pridruži Se

You may also like...

Komentariši

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.