Ratni zapisi- Pijuci

Bio je petak, 9.maj 1992. Probudila sam se kao i svakog jutra u mračnom raspoloženju, neprestano svjesna prisustva zvijeri koje nazivaju četnicima. (Za mene će oni uvijek biti zvijeri). To njihovo prisustvo doživljavala sam kao neki pritisak, kao veliku nevolju. To je bilo strašno osjećanje koje je prijetilo da me uguši. Željela sam samo da se oslobodim tog neprijatnog osjećaja, tu nelagodnost, željela sam da se dogodi bilo što, da nestanem sa lica zemlje, da me ubiju ili oslobode ovog bjesomučnog bdijenja i strahovanja, danonoćnog opreza i sve češćeg skrivanja po stranim šumama, hladnim skrovištima, koji uz to ne pružaju nikakvu zaštitu.
I ovog sam jutra pogledala kroz prozor i zaprepašćeno konstatovala da transportera nema na mjestu gdje se obicno parkiraju poslije ” akcije”. Za trenutak sam se obradovala. Pomislila sam da je svemu kraj, svoj mojoj nevolji, da je došao dan koji sam priželjkivala: četnici su otišli. Ali, sve je to trajalo samo jedan trenutak. Sjetila sam se da su i ranije odlazili i ponovo dolazili. Znala sam da su transporteri bili neibježna pratnja vojsci prilikom njihovog oduzimanja oružja, pljačkanja i paljenja kuća. Znači, njihov odlazak mogao je da znači samo još veću nevolju.
Negdje oko podne neko donese vijest da su četnici ovoga jutra oduzimali oružje u selu Pijuci i da su pored uobičajenog pljačkanja i razaranja ubili i dvanaestoro ljudi.
Tako je u situaciji u kojoj smo mi bili (a bili smo okupirani i manji od makovog zrna) bilo sve moguće i moji strahovi su bili opravdani. Ipak, svi smo se iznenadili kad smo čuli da su četnici ubili te ljude. Do tada su samo?! pljačkali, palili, razarali i uništavali sve što su mogli, ali ubili nisu nikog. Ova je vijest na nas djelovala kao hladan tuš ili još mnogo, mnogo gore.
Po pričama očevidaca, odnosno, onih koji su bili na licu mjesta, kada su četnici upali sa oklopnim transporterima u selo, sve se odigralo ovako:
Ujutro, oko 5. sati, selom se razlijegala neka čudna , zaglušujuća huka, koja je i razbudila narod. Bili su to četnički transporteri. Muškarci su, ne znajući šta bi bilo najpametnije, pokušali strugnuti u šumu. Ne prodje mnogo vremena, a četnici ih pozivaju da izidju iz šume, da se nešto s njima dogovore. Neki naši ljudi su nasjeli na takve priče i izišli iz šume, nakon čega su ih četnici jednostavno pokosili. Ljudi pričaju da su ih prvo postrojili jedan do drugoga , a zatim ih strijeljali, kod cuvenog velikog kamena. A “dogovora” nije ni bilo.
Oduzeli su im oružje, oduzeli i život. Otišlo je 12 ljudi, nevinih i naivnih.
I tako, veliki kamen je jos jedamput ušao u istoriju i opravdao svoje postojanje. Kraj toga su kamena vršeni najgnusniji zločini i u 2. svjetskom ratu. Četnici su i tada, služeći svom švapskom gospodaru, klali i ubijali Muslimane.
Naša kratkotrajna radost zbog nestanka transportera munjevitom se brzinom pretvarala u užas nakon vijesti o zločinu u Pijucima. Mi, koji nismo vjerovali da se i to može dogoditi, polako smo varili tu vijest u svojim naivnim mozgovima. To se, ipak, dogodilo u jednom selu koje i nije bilo tako daleko od nas. To se dogodilo našem narodu, to se dogodilo nama. I šta sad? Mnogi u ovom trenutku pomišljaju na bijeg, čak donose odluku o odlasku iz ovog pakla koji to, zapravo, još nije bio, u pravom smislu riječi. Još uvijek se moglo otići ko je htio. Već vidimo sebe kako “dižemo potvrdu od srpskih vlasti za slobodan prolazak kroz teritorij srpske oblasti”. Vidimo sebe kako nesmetano prolazimo preko srpskih barikada, vidimo sebe na slobodnoj teritoriji. Sad je već sve bilo jasno. I to da postoje “srpska”(u kojoj smo mi bili) i “slobodna” teritorija kojoj smo težili. Bili smo uvučeni u tu situaciju gdje Srbi, ne samo da su htjeli uzeti vlast, tu magičnu vlast, u svoje ruke, već su imali namjeru i naredbu da nas potpuno očiste sa tih naših vjekovnih područja, htjeli su da nas ubiju, unište, protjeraju. Tako smo bili uvučeni u nešto što bi njima trebalo da bude rat, ali bilo je to sve samo ne rat. Bila je to najveća moguća agresija i nasilje.
Već sutradan nam je izgledalo sve drugačije. Misao o odlasku se gubila, nada u bolje sutra vraćala. Još uvijek nikome nije bilo jasno (ili samo rijetkima) da za nas tu više nije bilo mjesta, da su teroristi, agresori, počeli konkretnije da sprovode svoj već prije mnogo godina skrojeni plan. Ne, Bosanci-Bosnjaci im još uvijek vjeruju. Ne mogu sebi da dokažu da će im se nešto dogoditi. Oni kažu “pa to su naše komšije”, “ovaj mi je dugogodišnji prijatelj”, “s njim sam dobar”, kažu “ dobro se poznajemo”. Nece oni nama ništa.
Već smo bili prihvatili i tu podredjenu ulogu, da su oni moćnici i da smo mi prosjaci, sluge i robovi i vjerujemo da ce nam se naši gospodari smilovati i pustiti nas da živimo našim psećim životom. Sve ono što se dogodilo, dogodilo se nekom drugom. Bože, kako smo skloni zaboravljanju…
Sa svih strana stižu vijesti, sve strašnije jedna od druge. Odveli su ovog, odveli su onog, pretukli su ih, ostao je bez bubrega…Neki od tih odvedenih i do smrti pretučenih ljudi dožive i tu sreću da ih prebace na slobodnu teritoriju, u bolnicu. Neki ne ostanu živi. Ubijaju ih na razne načine, uglavnom zvjerski i mučki. Za mnoge se čak ništa i ne zna. Samo to da su odvedeni u nepoznatom pravcu.

Uloguj se da bi vidio ostatak sadržaja.Molimo . Nisi član? Pridruži Se

You may also like...

Komentariši

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.