Ratni zapisi- Brat

Još smo neko vrijeme proveli u ljenčarenju. Meni je već postalo nekako tjeskobno u sopstvenoj koži, neki nemir je bio ovladao mnome. Nije se dalo mirovati, nešto me tjeralo da skočim i da se svetim tim zlikovcima što nas od naših domova tjeraju. Ali , imala sam samo tu puku želju za osvetom, i ništa više.
U predvečerje, odnekud, dođoše neki naši ljudi koji su se , takođe, skrivali negdje u dalekim šumama. S njima je bio i moj brat . Svi su počeli iznositi svoje misljenje o situaciji u kojoj smo se nalazili. Uglavnom su izražavali sumnju da ćemo izvući žive glave iz ovoga pakla. Svi smo bili beznadežni. A onda moj brat, u jednom trenutku, reče:
«Važno je da ćemo mi preživjeti». Obraćao se meni, kao i uvijek svojim optimističnim tonom. U tom trenutku su mi te njegove riječi tako značile, pa sam se osmjehnula. On je to rekao upravo tako kao da je to jedna neminovnost, nešto što obavezno mora biti. U trenutku očaja zaiste se uvijek nađu osobe koje ti uliju nadu i snagu da ne poklekneš. Jer , sljedeći dani su , zaista , bili naporniji. Psihički.
Noćili smo u istoj šumi, napravivši kakve-takve ležajeve od ćebadi koje smo ponijeli sa sobom. Spavali smo pod vedrim nebom, u odjeći i obući. Stavila sam čak i maramu na glavu da ne bih ozebla, a razmisljala sam i o insektima. Često sam se budila te noći. Vidjela sam povaljana tjelesa na hladnom šumskom tlu. Bilo je mračno u šumi i samo su se tijela nazirala ispod pokrivača.
Prebrodili smo nekako tu noć, spavajući na zemlji, pod vedrim nebom. Ujutro rano pokupili smo se i usudili vratiti kućama.

Uloguj se da bi vidio ostatak sadržaja.Molimo . Nisi član? Pridruži Se

You may also like...

Komentariši

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.