Ratni zapisi – Bijeg

I dok su moji najbliži smišljali plan kako i gdje da se sakrijemo od neprijatelja (znali smo da su NAŠI neprijatelji), ja sam pakovala torbe hranom, lijekovima , odjećom i svim onim što bi moglo zatrebati u zbjegu.Tad smo još i imali poprilične zalihe hrane i lijekova.
Nismo znali šta nam se sprema , nismo znali šta naše pridošlice planiraju učiniti , pa smo se zbog toga htjeli privremeno skloniti u šume.
Nije bilo ni sedam sati ujutro kad smo se sa svojim prtljagom uputili prema šumama , gdje smo se namjeravali skloniti. Sa svih strana ljudi su miljeli , bilo je mnogo svijeta koji je bježao pred nepoznatim , ne znajući tada da ne može pobjeći od onog što ga je očekivalo narednih nekoliko sedmica, pa i mjeseci. Sve je izgledalo kao jedna velika seoba naroda. Žene , djeca, starci, omladina, svi smo bježali . Nije bilo ni malih niti velikih, dobrih niti loših, bogatih niti siromašnih, svi smo bili jedno i svi bili isto: bjegunci. Žene su plakale , glasno naricale i proklinjale sve one “ koji su nas dovde doveli “, koji su prozrokovali nase sadašnje nevolje, jad i bijedu. Ne mogavši ništa drugo učiniti , ja sam pokušavala riječima umiriti svoju majku , ali to nije pomoglo. Moje riječi je odnosio vjetar, a majka je i dalje plakala. Kao, uostalom i druge žene ne znajući šta ih je snašlo. Nisam podnosila plač, ma čiji on bio, pa sam i dalje govorila da će sve biti u redu , da ćemo se brzo vratiti kućama, a ni sama vise nisam vjerovala u to . Jos uvijek nisam osjećala strah. Bila sam toliko naivna da pomislim kako nam ti transporteri i “vojnici” neće učiniti ništa nažao i da će nas pustiti da živimo i dalje u miru – svi zajedno. Ali , moje naivnosti , oni nisu željeli da mi živimo s njima, niti negdje drugo. Oni su htjeli da ne živimo.

Uloguj se da bi vidio ostatak sadržaja.Molimo . Nisi član? Pridruži Se

You may also like...

Komentariši

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.