U prolazu
Nijedna dubokoumna da ispliva na površinu.
Lebdiš na površini svakodnevnice, mehanički ustaješ, spremaš se na posao, odradiš onih 8 sati u cugu, sa sve pripadajućim petnaestominutnim pauzama x2 i polusatnim ručkom.
Spremno dočekuješ klijente, čas iz Finske, čas iz Danske, i onda one iz Norveške, pa i domaće švedske. Mnogo je toga za obaviti… telefonski pozivi, logiranje, mailovi, chat, korespodencija uzduž i poprijeko. Konstantni plingovi sa sistema za poruke podobro frustriraju, ali moraš da pratiš sve te aktivnosti, i da se neprestano prilagođavaš updejtovanim informacijama, novostima, kolegama.
Raditi za poznate brendove nije nimalo jednostavno, iako je obično potcijenjeno.
Moraš biti na visini zadatka i kad pljušte žalbe, kritike, zahtjevi… i kad moraš iznaći rješenje za svaku od tih stvari. Rješavaš uspješno jedan po jedan zadatak i, uglavnom se snalaziš u žongliranju. Velika prednost je biti virtuoz na tastaturi, i poznavalac raznoraznih softwarea i tehničkih rješenja.
Rijeka života
Kako ti je prošao još jedan dan, neznanče? Da li si zadovoljna ishodom ili ćeš teret svoje duše prenijeti na sutrašnji dan..? Sigurno si pokušao da uhvatiš dan, da napraviš sve ono što si u glavi premetao tih 5 radnih dana dok si čeznuo za slobodom i ležernošću. Ali si, ipak, kao većina, ponesen energijom slobodnog dana, krenuo polagano, s kafom, doručkom, skrolanjem po mrežama, socijaliziranjem… pa, onda još jednom kafom. Sati slobode se tope, i u neka doba se sjetiš da te čeka brdo posla, onog koji ne stižeš u onih 5 radnih dana, čeka te čišćenje, nabavka, spremanje hrane, porodica… Čekaju te nagomilani planovi koje bi rado sproveo u djelo, a koji se tiču drugih opcija, interesovanja i pokušaja da se bar za centimetar odlijepiš od mrtve tačke i napraviš pomak ka iskakanju iz životne stihije, rijeke koja te nosi i baca s jedne na drugu stranu… Svi ti planovi opet moraju da čekaju, jer previše je toga, a ti si jedan.. sam. Razmišljaš, mora da postoji lakši način ili bolja strategija, pa uključi konačno taj briljantni um, sijaset talenata, sve na dohvat ruke… milion mogućnosti.
Ipak, konstatno si umoran, budiš se u ranu zoru s laganom aritmijom i uznemirenošću, sve češćim negodovanjem. Imaš probleme s varenjem, vid ti slabi, osjećaš da ti vrijeme izmiče i starost se bliži krupnim koracima, a.. toliko planova, zamisli, ideja još ostaje da lebdi u zraku.
Sjetiš se svih tih likova koji djeluju da život drže čvrsto u šaci, u malom prstu, znaju šta napraviti, šta reći, imaju pravac, Već ti se povraća od njihovih priča jer su uspjeli da ti plasiraju svoj “pogled” na svijet, da ovladaju tvojim i učine ga bezvrijednim. Još te drže maštarije da bi možda i ti mogao nešto više da doprineseš svijetu.. Osjećaš da si se predao, druge puštaš da se razmahuju, da te smatraju neznalicom, osjećaš da si sve svoje talente prokockao, a toliko toga ti je prošlo umom, toliko znanja i mudrosti otišlo u vjetar, a nikad ne stiže da zasja u punom sjaju… I samo sitnice ostavljaš za sobom, jer nemaš istrajnosti, onu uncu energije potrebnu da se preduzme i upotpuni neki poduhvat, uvijek je smetneš i negdje proćerdaš, ona uvijek izostaje kad treba, pa se ponovo predaješ i krećeš uvijek iznova.. Padaš, ustaješ, padaš, ustaješ. Ponestaje ti već daha i gušiš se u blatu neispunjenosti.
Neznanče, ti ćeš sve poreći, jer, svakako… ti si i pametniji, i bolji, i mudriji, i jači. Jedino što nam je zajedničko u ovom trenutku jesu ove riječi koje ja pišem, a ti čitaš.
2024
Može li se pisanjem popuniti praznina što ispunjava cijeli prostor u kome obitavaš dan – noć, bez mogućnosti bijega…? Pišeš u drugom licu jer se libiš ega, obraćaš se svima jer u tebi ništa nije neobično, ništa posebno, pa tu prazninu imaju svi, ako ne sada a ono u nekom momentu svog života. Pisati u prvo licu, ja-pa-ja, odbija kao da bi čovjek sam sebe izdao i samo na sebe mislio kad bi pisao onako.. ja ovo, ja ono, ja sam, ja, pa ja! Ovako je bolje.. znači, ograditi se.
Pišem, pišeš, pišemo… pričam, pričaš, pričamo.. svi smo jedna obična brbljajuća mašina. Pričaš na Facebook, pričaš na YouTubu, pričaš na TikToku, komentarišeš, pričaš na poslu, pričaš s ukućanima (ako ih imaš) i na kraju pričaš sa samim sobom. Ovo zadnje najviše. Ta pričajuća spodoba ne prestaje ni u snu. Pričaš sebi uvijek iste priče, ako ih nisi svjestan, nikad nećeš ni prestati, nećeš ni pokušati promijeniti tu priču. Vodiš teške razgovore koji, otprilike, nikud ne vode.. jer znaš ti sebe, navike te nose, naučene priče, naučene radnje, naučene emocije… i svakim danom sve je teže pobijediti uhodane šablone mentalne strukture.
Osjećaš se neispoljeno, ipak, koliko god pričao u sebi i drugima. Osjećaš da ti vrijeme izmiče, nisi se izrazio, izradio, iživio. Svjestan si mogućnosti, prilika, pogodnosti, znaš da bi mogao mnogo više, a ti uspijevaš samo ono elementarno, hrana, posao, spavanje. Kamo nestaje vrijeme, da li ga je ranije bilo više, zašto smo toliko dangubili… I kao u snu, dani se za tili čas pretvore u nedelje, a nedelje u mjesece, mjeseci u godine… I ne osvrneš se, a ono je već prošlo pola vijeka, sve te je preteklo, neki su novi likovi u punoj snazi i pokušavaju da te poduče životu…
Ostavljanje utiska
Svi mi želimo da ostavimo utisak. Da li moćne, dobre, ljubazne, zanimljive ili bilo kakve druge osobe, a nipošto negativne i nelagodne. Želimo osvojiti poštovanje, a nekako nam je jasno da ga nećemo dobiti negodovanjem, pa se nadmjećemo u nošenju maski ovih pozitivaca, dobrica, znalaca.
Zašto nam treba tuđe odobrenje i poštovanje? Šta je to u nama što hoće da se osjeća primjećenim.. ne mogu da uprem prstom u to. Nešto je tamo i boli. Ako ga neko primjeti i potvrdi njegovo postojanje možda će nastaviti da se širi i biva sve veće.. produžiće sebi život. Osjećaće se živim, potrebnim, važnim. I nastaviće sa istim ponašanjem, pa makar ono bilo i pogrešno.
Kad potpuno ubiješ tu potrebu da zadovoljiš druge, ostaje prazna ljuštura tebe, kojoj više nije stalo do glumatanja zarad tuđeg mišljenja. Postaješ hodajući patron koji se osnažio amputiranjem nepotrebne hrpe tuđih pretpostavljenih procjena i ocjena. Jer nikad ne možeš biti siguran da je to što si pretpostavio da drugi misle o tebi, u stvari istina.
Razmišljanje
Kao što Sadhuru kaže, “razmišljanje je samo reciklaža podataka koje si već prikupio”
Čim se identifikuješ s nečim, bilo to nacija, religija, titula, ime.. bilo što, jedini zadatak intelekta (uma) je da to zaštiti. Misao i ono znanje, ono što prikupimo preko 5 naših čula je potrebno samo za preživljavanje. Kada si gladan, tvoj jedini problem je da jedeš, onda kada si sit, već imaš druge probleme, gledaš kako da se širiš, ekspanziraš neograničeno.
Amor fati
Možda bih trebala nešto napisati, ako ne zbog sebe, a ono zbog tog upornog jednog ili dva posjetioca koji navrate. Nijedan čovjek nije ostrvo, pa tako vjerovatno, ni ja.
Mada sam trenutno na jednom izazovnom duhovnom, a prinudnom testu izolacije i iskupljivanja dosadašnjih potiskivanja i nepromišljenosti, znam da ću ga proći i iz njega izaći još bolja i jača.
Sve je tu, unutra, nakupljeno kao blokirana energija i mora da se riješi. Nema nikoga drugog da to učini za nas. Nema stoika, nema Platona, Ničea, Junga, Krišnamurtija niti bilo koga drugog, kad ostaneš sam sa sobom. A i ne treba ti niko, ako si iskren prema sebi.
Mi smo ti koji moramo svoje smeće očistiti, svoj zapostavljeni unutrašnji dijamant izbrusiti i na svjetlo dana iznijeti. Žaljenju i željama nema mjesta dok traje iskupljivanje. Kapituliraš svim mislima, puštaš ih da kolaju svojim (uvijek istim) labirintom, i već znaš gdje će završiti. Držiš lampu visoko nad sobom i vodiš se za ruku.. uroniš u tamu, prevaziđeš buru, pa opet izroniš i dižeš svoju baklju. Preuzimaš odgovornost.
Šta god činiš, ne zatvaraj srce, to je najveće zlo koje sebi možeš učiniti. Svaka loša misao, okršaj sa drugima, negodovanje, ljutnja.. stvara još veći čvor koji ometa protok energije. Propusti taj osjećaj kroz srce, pusti neka teče… opusti se.
Budi otvoren životu koliko god teško bilo… ovaj sad trenutak se više nikad vratiti neće.. potroši ga pametno.
Amor fati … voli svoj život!
Začarani krug
Život nam se sve više usložnjava, a mi imamo sve manje slobodne “radne memorije” da možemo procesuirati sve to čemu smo svakodnevno izloženi, i fizički i psihički. Sami smo se upleli u mrežu informacija i ta aždaja prijeti da nas potpuno proguta. Ne možeš više ni ući na neku od mreža a da ne budeš zasut svekolikim informacijama i vijestima i sve se nameću kao važne. Trebaš biti u toku sa političkom situacijom, sa lokalnim zbivanjima, zdravom prehranom, naučnim otkrićima, ne smiješ propustiti ni poslednji status poznatih ličnosti, kao ni samorazvojni savjet dana…
Onda svi ti “prijatelji” što kače slike sa odmora i traže pažnju, baš kao da si dužan svjedočiti svakom njihovom koraku. Svaki smisao za mjeru se prevazišao, niko ne razmišlja o tome da je sve to tako bezvrijedno u onom čisto ekzistencijalnom smislu. Mudrost i znanje je podređeno trenutnim impulsima i niskim strastima jer su ljudi .. nesretni i nezadovoljni. Prekomjerna aktivnost ukazuje da se nešto iza scene dešava… more je uzburkano. Nemam snage da se izlažem tuđim burama, kad i svojih imam previše.
Sve češće samo uđem i izađem, jer mi je dosta tog začaranog kruga.
Atma – tvoje istinsko biće
Kroz život radih najrazličitije stvari: nekad sam zapisivala tekstove pjesama, na hiljade njih, bilježila nazive filmova i glumaca, pisala dnevnik svog “nesrećnog” života kao i svaki tinejdžer. Onda učila jezike, čak i u nemilim uslovima izbjeglištva, zapisivala riječi engleskog rječnika, neprestano učila, radila, istraživala.
Već tada su mi nudili (volonterski) posao nastavnika, jer su u meni vidjeli nekog “ćatu”.
Ali nemirna priroda nije dala mira, tjerala me dalje, još jezika, još škola, još nauke.
Vrlo rano uskočih na voz informatike, i nešto kroz škole, a više sama upoznah osnove obrade teksta, grafike, CMS, web, video produkcije… ITIL, serveri, affiliate marketing, ecommerce… šta sve ne!
Okušah se u tehničkoj podršci, Apple proizvodi, Microsoft proizvodi, i razni sistemi poput kase u trgovinama, digitalne brave… Sad se bakćem skupim kafemašinama i kućanskim aparatima, ali to nije ono što sam ja, ne… osjećam da samo dangubim… da mi još uvijek predstoji najveće životno otkriće.
Da pronađem sebe!
Neko je naučnik, neko glumac, neko astronaut…
Neko fotografiše, slika, svira, piše.. to mu je pasija.
Neko kuha i uživa u pripremanju hrane, oduševljen je svakom namirnicom, mirisom, receptom.
Neko je tehničar i svijet gleda kroz niz povezanih poluga, pronalazi skrivene mehanizme i nevidljive zupčanike koji pokreću njegov svijet.
A neko opet voli da podučava, objašnjava, da dijeli znanje… čak i ono koje nikome ne treba.
Neki po cijeli dani samo reaguju, drugi se zabavljaju, treći brinu o svemu.
Ali šta je naše pravo, istinsko biće, ono šta ostane kada skinemo sve odore, i uniforme, titule, postignuća, kad taj mozak što cijeli dan nešto izbacuje, napokon utiša i kad se bura slegne?
Kad naveče legneš u krevet i uskoro više i ne znaš da postojiš?
Kad izbrišeš sve utiske dana, kad zaboraviš sve što ti se desilo, dobro ili loše, kada od tebe ostane samo jedna obična … neizvjesnost?
Ko si i šta radiš ovdje? Je li to što radiš sve što možeš ili si nešto više?
Ove linije što prsti tipkaju su samo iscijeđeni sok misaonog procesa, reakcija na sve što sam vidjela, čula, razmotrila. Nevolja je što od toga nemam apsolutno ništa. To je kao pražnjenje crijeva, moraju se isprazniti, da bi se ponovo napunila. Da li je onda naš posao da ga pokušamo napuniti boljim sastojcima, da taj naš fenomenalni moždani instrument hranimo samo najboljim sastojcima, pa da i pražnjenje bude kvaliettnije?
Da, mi smo akumulativna bića, vođena motivima, kako dobiti više, bolje, kako se što više eksponirati.
Kao da vičemo, vidi me, vidi me! Takmičimo se ko će ostaviti veći utisak… a on ostavlja trag vapaja.
Možemo li se pomjeriti sa nivoa majmunske imitacije? Reagujemo li i kopiramo druge iz nemoći kreiranja bilo čega novog… ? Šta želimo postići? Znamo li… ko smo!?