Možda bih trebala nešto napisati, ako ne zbog sebe, a ono zbog tog upornog jednog ili dva posjetioca koji navrate. Nijedan čovjek nije ostrvo, pa tako vjerovatno, ni ja.
Mada sam trenutno na jednom izazovnom duhovnom, a prinudnom testu izolacije i iskupljivanja dosadašnjih potiskivanja i nepromišljenosti, znam da ću ga proći i iz njega izaći još bolja i jača.
Sve je tu, unutra, nakupljeno kao blokirana energija i mora da se riješi. Nema nikoga drugog da to učini za nas. Nema stoika, nema Platona, Ničea, Junga, Krišnamurtija niti bilo koga drugog, kad ostaneš sam sa sobom. A i ne treba ti niko, ako si iskren prema sebi.
Mi smo ti koji moramo svoje smeće očistiti, svoj zapostavljeni unutrašnji dijamant izbrusiti i na svjetlo dana iznijeti. Žaljenju i željama nema mjesta dok traje iskupljivanje. Kapituliraš svim mislima, puštaš ih da kolaju svojim (uvijek istim) labirintom, i već znaš gdje će završiti. Držiš lampu visoko nad sobom i vodiš se za ruku.. uroniš u tamu, prevaziđeš buru, pa opet izroniš i dižeš svoju baklju. Preuzimaš odgovornost.
Šta god činiš, ne zatvaraj srce, to je najveće zlo koje sebi možeš učiniti. Svaka loša misao, okršaj sa drugima, negodovanje, ljutnja.. stvara još veći čvor koji ometa protok energije. Propusti taj osjećaj kroz srce, pusti neka teče… opusti se.
Budi otvoren životu koliko god teško bilo… ovaj sad trenutak se više nikad vratiti neće.. potroši ga pametno.
Amor fati … voli svoj život!

Kroz život radih najrazličitije stvari: nekad sam zapisivala tekstove pjesama, na hiljade njih, bilježila nazive filmova i glumaca, pisala dnevnik svog “nesrećnog” života kao i svaki tinejdžer. Onda učila jezike, čak i u nemilim uslovima izbjeglištva, zapisivala riječi engleskog rječnika, neprestano učila, radila, istraživala.
Već tada su mi nudili (volonterski) posao nastavnika, jer su u meni vidjeli nekog “ćatu”.
Ali nemirna priroda nije dala mira, tjerala me dalje, još jezika, još škola, još nauke.
Vrlo rano uskočih na voz informatike, i nešto kroz škole, a više sama upoznah osnove obrade teksta, grafike, CMS, web, video produkcije… ITIL, serveri, affiliate marketing, ecommerce… šta sve ne!
Okušah se u tehničkoj podršci, Apple proizvodi, Microsoft proizvodi, i razni sistemi poput kase u trgovinama, digitalne brave… Sad se bakćem skupim kafemašinama i kućanskim aparatima, ali to nije ono što sam ja, ne… osjećam da samo dangubim… da mi još uvijek predstoji najveće životno otkriće.
Da pronađem sebe!

Neko je naučnik, neko glumac, neko astronaut…
Neko fotografiše, slika, svira, piše.. to mu je pasija.
Neko kuha i uživa u pripremanju hrane, oduševljen je svakom namirnicom, mirisom, receptom.
Neko je tehničar i svijet gleda kroz niz povezanih poluga, pronalazi skrivene mehanizme i nevidljive zupčanike koji pokreću njegov svijet.
A neko opet voli da podučava, objašnjava, da dijeli znanje… čak i ono koje nikome ne treba.
Neki po cijeli dani samo reaguju, drugi se zabavljaju, treći brinu o svemu.

Ali šta je naše pravo, istinsko biće, ono šta ostane kada skinemo sve odore, i uniforme, titule, postignuća, kad taj mozak što cijeli dan nešto izbacuje, napokon utiša i kad se bura slegne?
Kad naveče legneš u krevet i uskoro više i ne znaš da postojiš?
Kad izbrišeš sve utiske dana, kad zaboraviš sve što ti se desilo, dobro ili loše, kada od tebe ostane samo jedna obična … neizvjesnost?

Ko si i šta radiš ovdje? Je li to što radiš sve što možeš ili si nešto više?
Ove linije što prsti tipkaju su samo iscijeđeni sok misaonog procesa, reakcija na sve što sam vidjela, čula, razmotrila. Nevolja je što od toga nemam apsolutno ništa. To je kao pražnjenje crijeva, moraju se isprazniti, da bi se ponovo napunila. Da li je onda naš posao da ga pokušamo napuniti boljim sastojcima, da taj naš fenomenalni moždani instrument hranimo samo najboljim sastojcima, pa da i pražnjenje bude kvaliettnije?

Da, mi smo akumulativna bića, vođena motivima, kako dobiti više, bolje, kako se što više eksponirati.
Kao da vičemo, vidi me, vidi me! Takmičimo se ko će ostaviti veći utisak… a on ostavlja trag vapaja.
Možemo li se pomjeriti sa nivoa majmunske imitacije? Reagujemo li i kopiramo druge iz nemoći kreiranja bilo čega novog… ? Šta želimo postići? Znamo li… ko smo!?

Iako se u životu ne može biti siguran ni u što, ipak, da starimo u tome se svi možemo složiti, a i uvjeriti.. prije ili kasnije. Svi ćemo umrijeti, apsolutna istina. Završiće se naše fizičko bivstvovanje u ovom vremenskom prostoru. Možemo se opirati koliko hoćemo, oblačiti kao prije 20 godina, ponašati neodgovorno kao i ranije, umišljati da smo još mladi i da nam je kraj daleko, ali znaci da se kraj neizbježno približava su tu, u vidu bora, u vidu bolova tu i tamo, u okoštavanju, u opadanju kose, u varenju.. A još se sve na očigled i ubrzava!

Jedan dio ljudi nikad ne nauči kako da se bori protiv svog nezadovoljstva i kako da ga iskoristi konstruktivno, a ne destruktivno kroz kritiku društva i svega oko sebe. Stresne misli i nakupljene frustracije bi se trebale rješavati odmah, i ne dozvoliti im da se nakupljaju i čine štetu duboko u pozadini.

“Mudroseri ” nikad nisu bili na cijeni. Ljudi vam neće dozvoliti i oprostiti što upirete prstom u ono što čine, a što su obično prinuđeni da čine. Ne znate bolje od njih i nema potrebe da im govorite šta bi trebali da rade, naročito ne nakon što su dugo grcali u mukama. Vi dodjete i kažete da su bolesni, da su okrenuti nevažnim stvarima, da slušaju one koje ne bi trebali slušati, da su u službi “sistema”… Drugim riječima, da su budale i neznalice. Kritikujete nauku jer, zaboga, ona je sada ono što je crkva bila u u srednjem vijeku, hoće da odlučuje, pa joj se treba po svaku cijenu oduprijeti… da ponovo ne bude kao onomad. Trebamo biti pametniji, trebamo, trebamo…

Ti isti kritičari društva nisu u stanju da stvore ništa novo, ali im se ne svidja ono što su drugi stvorili, pa sipaju bujice kritike i nezadovoljstva. Ispoljavanje nezadovoljstva se prenosi kroz umjetnost i pokušava da plasira na velikim takmičenjima, gdje je zabava glavni cilj i motiv svega. I premda takvi nastupi mogu da izazovu oprečne reakcije, kritike, ali i aplauze onih koji rezoniraju sa sadržajem izričaja, ne mogu imati većeg uspjeha jer su, u neku ruku, uljezi koji se pokušavaju na kvarno probiti do vrha Nakon mnogo glamura, veselja i dobre muzike vi dodjete i mantrate o bolesnom umu u zdravom tijelu i još očekujete da će se to nekome svidjeti. Jer, umjetnost! Kako možete biti pobjednik u nečemu što je potpuno drugačije od onog što vi nudite?

Ono što je sigurno jeste da umjetnost oslikava stanje društva odakle dolazi, ali je problem kad se nema dovoljno osjećaja gdje, kada i kome takva umjetnost treba da se nametne. Možda na glasačkom listiću?

Toliko je toga što čovjeku proleti kroz glavu u samo jednom danu, da je pravo čudo kako je glava još uvijek na ramenima. Od samoj jutra, kad se probudiš u cik zore, gotovo tačno u istu minutu, istog sata, pa jurcaš po ovozemaljskom životnom prostoru, prikupljaći stvari i snagu za predstojeći dan, dok se snalaziš sa poslovnim zadacima i odmjeravaš snage s kolegama, pa sve dok se ne dogegaš kući, umoran i energetski očerupan, i još ono malo sati što ti ostane dok opet ne moraš u krevet, s nadom u bolje sutra, cijelo to vrijeme u glavi zuji svekolika aktivnost. Uglavnom iste stvari kojima si se godinama programirao. Rado bi promijenio ploču, ali stare melodije se uporno nameću. Dakako, tu su i stvari novijeg datuma, kao svi ti poslovni poduhvati, sasvim nove kolege, novi ratovi, stare nevolje. Sve traži tvoju pažnju, mnogo čime bi se trebalo više pozabaviti, ali vrijeme izmiče. Stižeš ono najpraktičnije, da spremiš hranu, počistiš kuću, odeš u nabavku. Mnogi projekti su započeti, i na čekanju.

Samorazvoj je još uvijek aktuelna tema i vjerovatno će uvijek biti. Samoposmatrač ne može a da ne primjeti promjene i na svome tijelu i na psihi, vodi neprestano dijalog sa sobom i ocjenjuje da premalo radi na sebi, sa sobom i oko sebe. Zna da bi trebao više, i mnogo je područja koja treba da se poprave, ali praksa izostaje. Nema izgovora. Čim izgovor počinje da klija, u mislima se pojave oni koji su postigli prava čuda i dostignuća za svoga života, i podsjete te da je sve moguće… ako se shvati nužnost unapređivanja života na svim poljima.

Svakog vikenda preslušam neku knjigu, ponekad na danskom, ponekad na švedskom a skoro preslušah i neku knjižicu Robina Sharme, čisto iz radoznalosti. Premda o sebi imam (visoko) mišljenje da sam prerasla te new age “balalajke” pa ipak, radoznalosti ne odolih, i onoj misli, možda saznam nešto novo… Bješe kliše do klišea, već u 100 voda isprana priča, kako treba živjeti, ustajati rano, čitati knjige, pisati dnevnik, biti dobar. Jedan od savjeta je da zamisliš koje poznate, uspješne ljude bi želio da imaš za susjede.. Hmm.. Introvert kao ja ne bi imao baš previše koristi čak i da ima nekog od njih u susjedstvu.. Pao mi je na pamat Krišnamurti, pa on je jedan od onih koji su imali velikog uticaja na moj život, ali šta bih od njega, kao susjeda.. već sam sve preslušala šta je imao reći, i to je to.. Pa i ovako imam susjede, ali nikoga niti poznajem, niti često viđam, a i ne interesuju me baš posebno.

Sve priče kao da su postale suvišne… Čovjek je prepušten samom sebi, da vlastitim snagama gradi svoj put. I to što efikasnije, to bolje. Od drugih možemo dobiti inspiraciju, pa i pomoć, ali mi smo mi glavni glumci u svom filmu, mi smo glavni urednik, režiser i cijela ekipa. U utrci sa vremenom i svim tim praktičnim što se svakodnevno mora obavljati, i sa svim tim mislima kako bi trebao ovo ili ono, vrlo malo vremena i energije ostaje za ono najvažnije, a to je naša sreća i zadovoljstvo. A to je jedino za šta bismo se po svaku cijenu trebali boriti i za što, na kraju, i nije potrebno mnogo.