Živi

Da li je to objavljivanje na netu samo  za sebe,  neki egoistični čin, čisto da se ostavi trag i nešto za podsjećanje na minulo vrijeme na ovoj planeti ? Jer, sa zebnjom svjedočiš onome što su rekli ini pisci i nepoznati autori o prolaženju vremena i o zaboravu. Da vrijeme prolazi dokaz su bolna ledja ujutro po ustajanju, teške noge na kraju dana, a koljena osjećaš tek toliko da zaključiš da nisu kao prije lagana i dobro podmazana. Zaboravljaš rapidno sve što bješe, davno ili skoro, a “prohujalo s vremenom” sve više ti ima smisla.
Pusta mladost prodje… Odakle to “pusta”, kad je mladost sve samo ne pusta, ali prodje li ili se samo čini, ne znaš.

Nisi siguran zašto je važno da se zabilježi ono što prolazi, da li je to pokušaj da se fragmenti života trajno upakuju u rečenice, da ga se otrgne od zaborava, da se , poput mnogih drugih prije, prolongira svoje bitisanje, kroz pisanu riječ i vapaj u prazno. Ni oni balzamovani u piramidama i pohranjeni u mauzolejima nisu uspjeli očuvati život, pa ni tih par pisanih trivijalnosti svakodnevnih to neće postići.  Život nije vječan, bar ne u ovoj fizičkog avanturi, a ipak ga veliki niz godina tratimo, dok jednom ne shvatimo da još nije mnogo ostalo. Pa i to malo pakujemo i odlažemo za budućnost, kao da će nam u starosti biti lakše kad se podsjetimo na ono što je bilo, kao da ćemo imati volje da sve to opet proživljavamo. Više se čini da će ta sjeta više da smeta, i postane šteta, umjesto začin staračkom životu.

Ili se švrlja iz dosade, učmalosti, iz obijesa, bijesa… očaja.  Iz nemogućnosti promjene bilo čega. Crni trag na bijeloj podlozi je jedini način izražavanja razočarenja u sebe, nakon što si sam sebi postavio bezbroj zamki i poupadao u sve njih, sam sebe izdao, ispljuvao, sam se sebi u lice narugao. Da ne znaš bolje, mislio bi da u sebi imaš dva bića, jednog savršenog posmatrača i drugog neposlušnog vragolana.

Ne znaš.

Komentariši