Zaposlena

Petak.

Već 3 dana radim. Moje radno mjesto je tu, na Cesti, u prodavaonci koja se isto tako zove. Još pre nekoliko dana smatrala sam da nije moguće da se zaposlim, a sada ovaj posao shvatam kao dio neminovnosti, svakodnevnih obaveza. Osjećam se prilično dobro, ni traga ranijim razmišljanjima, ni traganju za šifrom mog života. Ne brine me način ponašanja, niti nastojim da ostavim na nekog poseban utisak. Nema više onog pretjeranog razmišljanja, ne mislim puno ni na voljenu osobu.
A njega nema, Vidjela sam ga u ponedeljak i od tada više ne.

A želim da ga vidim. Slika koju imam u albumu ne može zamijeniti njega živog. A njega nema. Čudno. Mislila sam da ću ga brzo zaboraviti samo ako budem nečim zaokupljena, ali prevarila sam se. Ostaje njegov trag u meni. Šta još da pišem?

Komentariši