Talas ravnodušnosti

Pa..

ne pišem ponovo zato što mi se dogodilo nešto lijepo. Biće da je nešto sasvim suprotno, ali trudim se da izdržim.
Medu je, ne mogu reći iznenada (ima tome i razloga) uhvatio talas praznine i ravnodušnosti. “Čitala” sam izmedju redova dok mi je govorio kako se osjeća i brže-bolje se pokupila.

Od tada, ima tome punih dva dana, hodam po stanu i žalim sebe. Govorim… Dvije i po gdoine smo skupa, čekam ga, trpim, nadam se, volim ga… Dvije i pol godine, i na kraju ništa. Čovjek je prazan i ravnodušan. To znači, ne voli me više…

Ne znam šta da kažem, ne znam šta da mislim, a, evo, mi ja ne znam više kako se osjećam. Znam samo da mi vri u želucu. Kao da imam neku tremu, trepet…

Volim ga, to znam, ali da li je to dovoljno? U našu vezu su se uplele neke čudne sile. Možda previše razuma je preovladalo našim osjećajima. Možda smo se oboje uplašili tog nekog mogućeg zajedničkog života. On se “ohladio” nakon još jedne moje “epizode” sa nepoznatim cybermanima, s kojima sam stupala u kontakt kad bi mi s Medom bilo posve neizdržljivo. Naravno, u tome nije bilo nikakvih osjećaja s moje strane, bivao je to čisti hir sa naglašenim porivom za dokazivanjem. To Medo neće kod mene nikad razumjeti.
Ne, to nije suština stvari. Suština , koju je Medo izvukao je ta, da ja svaki put kad mi je teško utjehu tražim na strani. A ja sam “samo ” prekraćivala vrijeme, iščekujući kad ćemo konačno biti skupa. Željela sam to. Sad, medjutim, nisam više sigurna. Kao što ni Medo nije.

Naša veza je postala previše komplikovana . Nije ni čudo što ni on nije mogao izdržati. Moram priznati, on je uvijek bio taj koji nas je izvlačio iz kriza. Tj. mene… Ja sam često padala. Naročito dok je živio gdje je živio (još uvijek se libim toga da kažem, teško mi je, slabić sam!)

Već dva mjeseca živi sam. I našim problemima je uskoro mogao doći kraj, samim tim što sam i ja “usvojena zakonom o danskom državljanstvu.” Da, mogao je doći kraj, da Medu iznenenada nije uhvatio talas ravnodušnosti. Šta ćeš…

Da priznam krivicu? Pa, činila sam i to… Ali mi moj mazohizam nikad nije dao da pravilno i rezonski sagledam stvari. I dam mu do znanja da sam vrijedna njegove ljubavi. Ja kažem: da, kriva sam i ostavi me na miru!
Nije to rješenje, znam. I dok ovo pišem smučim se na samu sebe.  Česte depresije i bezvoljnost uništile su u meni mnogo toga. Otkako znam Medju, moj se svijet naopačke okrenuo. Dobila sam puno toga u vezi s njim, puno toga naučila, osjećam se puno bogatijom. Ali, na drugoj strani, kao da sam postala ovisna o njemu. Izgubljena sam sada bez njega i ne znam kojim putem da krenem.

Sad razumijem one žene koje pola života provedu u slušanju muževa, i onda kad iznenada ostanu bez njih ostanu, ne umiju da se snadju. Ja sam to za samo 2 i pol godine veze sa Medom iskusila. Sad ponovo učim da hodam. Moram naći sebe, pa tek onda da ću znati da li za još nekog u mom životu ima mjesta.

Tužno je to… kad navikneš na nekog a onda ti taj neko iznenada okrene ledja. Znam… Medo to nije namjerno učinio. Tako se, jednostavno, osjeća i tu nema pogovora. Osjećajima se ne da kontrolisati. I, naravno, opet žalim sebe. Nije mi okrenuo ledja, nego sam mu ja rekla da nema smisla da mi se više javlja… Petljam… Tako mi i Medo često govori. Eh, sudbino…

Komentariši