Šta želim?

Dogadjaja i nekih posebnih doživljaja još uvijek nema. Ali, ima novih načina komunikacije. Evo, već neko izvjesno vrijeme se najviše bavim kompjuterima. Oni mi omogućuju da stupim u kontakt sa Bosancima i Bosankama u cijelom svijetu. Razgovaramo preko interneta i to je, da, hmmm… interesantno.

Ali ne mogu odoljeti svojoj ironiji, ne mogu je suzbiti. Kako žalosno… Ljudi više i ne mogu komunicirati normalno, zbog svoje otudjenosti, uštogljenosti, prepotentnosti ili već ne znam čega. A preko mašine mogu. “Ljubim vas sve u mašinu”, obično im šaljem preko te zapetljane mreže komunikacija.

Kako život svaki dan postaje sve složeniji, a ljudi se prpoše što su uspjeli da dostignu takav nivo svega. Kako beznadežno…
Čovjek sam sebe tjera na razne poduhvate i život mu prodje u konstantnom trudu da nešto postigne. A onaj temeljni prirodni život koji nam e izvorno dodijeljen? Ali, osjećam da nešto nedostaje. Uvijek nešto nedostaje. Zašto ljudi muče sami sebe???

Na mom privatnom području mnogo različitih osoba. Kao i uvijek nalazim se u svojoj zapetljanoj mreći nesnalaženja i razmišljanja. Baš kao Internet. Milijarde raznovrsnih podataka, ali ne možeš naći pravi. Ne pronalazim pravu misao ni nakon 25 užasnih sati razmišljanja dnevno. Ja pripadam svakoj od tih osoba, ali samo onda kad sam s njima. Ovako, kad sam sama, kao sad, prepuštena sam nemilosrdnom udaru svojih misli i moralnih muka. Da li sam nepravedna? Koga volim? Šta želim i hoću?

Na nebu moje budućnosti sve je neizvjesno. Pitam se da li sam previše pasivna i lijena i da li treba da više radim na onom što želim da postignem? Ah, kad bih samo znala šta želim?!

Komentariši