Šta ostavljaš iza sebe?

Prilično si izgubljen. Pred očima ti se odigrava život na velikoj sceni, a ti sve posmatraš iz svog  skučenog vidokruga znanja što si uspio da prikupiš za svoga boravka na Zemlji. Mnogo je, pak, nagomilanih, a nepotrebnih i stvari i znanja, koje bi kao smeće trebalo (od)baciti, ali ti je teško da se odvojiš od njih, vezan si… Iz nekog razloga gomilamo stvari koje nam ne trebaju. Tako se valjda osjećamo sigurnije, osjećamo da smo nešto radili, da smo bili dio nečega… gle, pa tu je dokaz!

Razmišljaš, šta ostavljaš iza sebe. Ljudi umiru, niko nije permanentan na ovom svijetu. Tja, bio si svjedokom iznenadne smrti čovjeka za kojeg si mislio da mu ne može ništa biti. Vidio si ono što je ostalo iza njega. Samo još jedna ljudska tuga i ništa više. Za života činiš sve što možeš, prikupljaš znanje i stvari, pomažeš drugima, uključuješ se u društvene tokove, tražiš svoju  luku, onu gdje se osjećaš da pripadaš. Činiš sve kako bi udovoljio nekom “višem” cilju i kolektivnom dobru. Na jednoj strani prosiš, na drugoj daješ sve od sebe. I opet te niko nikada nije shvatio. Odživio si svoje, ostavio si traga, ali.. da li si bio sretan?

Ostavljaš li iza sebe bližnje pune radosti  što su te imali, prijatelje i poznanike koji te se rado sjećaju? Jesi li se smijao, sa djecom igrao, cvijet pomirisao? Da li si čitao, putovao, pjevao, sa drugima dijelio … jesi li si bio zahvalan?

Ili si, kao većina, živio po tudjem receptu, udovoljavao državi, zakonu, društvu… jer svi su oni od tebe uvijek nešto zahtijevali. Jesi li negodovao, tugovao, kritikovao, na sve oko sebe ogorčen bio, a na sebe samog najviše? Jesi li grabio, jurio, žurio, akumulirao? Da li te zavist, ljubomora, očaj i nezadovoljstvo po cijele dane pratilo ili si bar ponekad uspio da živiš… da ukradeš trenutak radosti i veselja? Jesi li se smijao, sa djecom igrao, cvijeće mirisao, sa drugima dijelio.. jesi li volio?

Onda nisi uzalud živio.

Komentariši