Špijuniranje, šokovi i nova poznanstva

Danas sam, poslije jedne cijele vječnosti osjetila čiste trenutke, pa i sate sreće. Naprosto sam lebdjela od neke opuštenosti, slobode i mira. A, u stvari, još sinoć sam imala dovoljno razloga da budem krajnje uznemirena i očajna. I bila sam! Svi alarmi u meni su bili uključeni.

Kako to uvijek biva, neki moj “haragei” (čulo za opasnost) me upozori da “nešto” ima, nešto negativno i loše po mene. Gdje odgovor da tražim nego tamo gdje još uvijek imam pristup: njegov email. Čudno mi je da nije promijenio kodove, ali računajući na njegovo trenutno psihičko stanje (koje mislim da je alarmantno!) onda mogu da zaključim da na kodove, uopšte, nije ni mislio. Ili mu je svejedno ako i pročitam? Ili namjerno nije mijenjao kako bi mogao da piše mail “s ciljem”, jer zna da ću ih čitati? No, nije to ni važno…

Otvorila sam, dakle, mail i tamo našla njegov odgovor na rodjendansku čestitku koju je dobio od najboljeg prijatelja. Ne mogu opisati kakav val šoka, očaja, bijesa, gadjenja i ne znam šta još me preplavio kad sam čitala pojedine dijelove. Piše kako sa mnom nema nikakve kontakte osim kad preuzima dijete, a i to je, kako piše, na brzaka. I njemu je to milina! Da ne znam kako bulji u mene svaki put kad me vidi, i kako bi nešto i pričao (kad bih imala volje i želje da ga i gledam, a kamo li pričam!) možda bih i povjerovala u to što piše.

Dalje, nastavlja kako misli da ja imam ekonomskih problema i kako ga to brine, jer to bi (pored moje asocijalnosti i ostalog?!) mogao biti razlog mog povratka u Dansku. Medjutim, zadnji dio maila me je najviše zabolio. Piše o svojoj bivšoj i njemu, mada ga, koliko sam mogla primijetiti, niko o tome nije pitao… piše kako će vidjeti hoće li od njih opet biti što, jer on sad mora da sabere misli i osjećaje i treba mu vremena radi njega samog.

Bila sam očajna zbog svega pročitanog te sam odmah nazvala svog “psihijatra”, a to je moja mladja sestra. Ona me uvijek uspije iščupati iz mog očaja.

Poslije mi se desilo nešto vrlo čudno. Izišla sam “online” i tamo se sastala sa jednim mladićem kog od nedavno imam na svojoj MSN kontakt-listi… Malo je reći da je bilo zabavno, bojim se da nisam ni osjetila kako sam prešla granicu flertovanja i bezazlenog čata. Čak mi nije bilo krivo, već, naprotiv, osjetila sam svježinu koja mi je prijala.

A danas, utisci još uvijek svježi, gledam mu sliku i ne mogu, a da ne priznam da me je zaintrigirao. Kao što rekoh, danas se osjećam laka kao perce, a sa svojim sinom sma provela divne sate u igri, gledanju tv-a, hrani, i uopšte, svemu.

***

Čitala sam sinoć kod Hasana neka psihološka štiva, pa mi je pažnju privukla konstatacija da sve ono negativno što pomislimo, svaki put raste ako nastavljamo misliti na taj način, Dakle, ako mislimo da će nam se desiti nešto loše, i stalno tako razmišljamo, to loše će se, zaista, i desiti. Interesantno.

Znam i ja da treba biti optimista, i misliti pozitivno, ali ja sam se, bojim se, previše navikla na to da mislim samo negativno. Trebaće vremena da se preusmjerim na pravi kolosijek, ali mislim da već sada činim znatne pomake. Sve sam jača, sve snažnija!

Komentariši