Špekulacije

Na kraju muči me samo još jedno pitanje: zašto mi se Edo, uopšte, javljao u julu ‘96. kad je dobio broj od moga brata (koji mu, usput, nije htio dati godinama)? Bojim se da je to javljanje bilo samo iz interesa, i da, uopšte, nije imao ni trunku osjećaja za mene. Ne znam kad je tačno dobio papire, oženivši se tom djevojkom, ali ako nije bio dobio papire do jula, to bi moglo značiti da je mislio ostvariti vetu sa mnom damo da bi dobio bilo kakve papire. Jer, taj način njegovog javljanja, pun strastvenosti i želje za ostvarenjem naše veze i na kraju hladni raskid, čine me zbunjenom. Možda je tek kasnije dobio B-vizu, pa mu onda ja više nisam trebala. Boli me takva pomisao. Ali, znate mene, uvijek razmišljam u svim pravcima.

Ipak, mislim da je imao bar malo emocija vezanih za mene, a možda i puno. Jer svih ovih godina trudio se da dobije moju adresu, ali , nije mu se dalo. Ja nisam bila tako slobodna sa svojom braćom da tražim njegovu adresu, a inače, ja sam mogla daleko više da uradim na našem spajanju nego on. Da, da, moje su sumnje neopravdane, znam da me je volio. Kad je tako zašto opet ne nastavimo?

Moram reći da je moj boravak u Švicarskoj bio kao jedan bljesak u tami: boraveći 10 dana u toj lijepoj brdovitoj i bogatoj zemlji, oslobodila sam se ove danske monotonije i moje usamljenosti. Bilo je lijepo, mada sve u žurbi. Susret s Edom nakon toliko godina, bio je mučan za mene. Bila sam, tu nadomak njegovog stana, pozivao nas je unutra (naglašavajući da je sam) dok je u meni sve ključalo, vjerovatno od bola. A taj bol bio je mješavina moje ljubavi prema njemu (koju sam u tom trenutku spoznala) i činjenice, zapravo moje svjesnoti da je on oženjen čovjek i da u tom stanu živi s drugom. Suze su mi navirale na oči cijelim putem do francuskog kantona i kojem živi rodbina.

Komentariši