Savjest grize

Vjetar puše oko moje duše,
kiša dobuje, srce mi robuje,
magla se vuče, savjest me tuče,
snjegovi padaju, tebi se nadaju,
mjesečina vri, grešan si ti
sunce sija, kriva sam i ja.

 

Ova je pjesmica nastala jedne besane noći kada sam ispaštala grijehe, kad me kažnjavala sopstvena savjest. Vjerujte, nema teže kazne od griže savjesti i kajanja.

Po sto puta sam se pitala zašto sam postupila tako, glupo i djetinjasto, zašto sam napravila probleme najbližnjima.

Kažem vam, vrijeme je svemoćno. Čini se da sam prebrodila sve one traume rata koje sam proživjela. Tada sam zahvaljivala Bogu što sam samo izvukla živu glavu iz onog pakla i obećala sebi da ću biti dobra, primjer drugima. Ali,. evo, vidite, povremeno sebi priuštim i taj luksuz da napravim jedan skandal, poslije kojeg nastupa kajanje i griža savjesti, najteže kazne. Znam, to i se dešavalo i ranije, prije rata. Uvijek isto. Moja oštra i duga jezičina u nekoj neznani i bunilu zna oblikovati tako grozne riječi da cijelu mene dovede u nezavidan položaj. Napravim javni skandal i onda se kajem. Kajem se svim svojim bićem, čitavim sistemom za kajanje!

Ali, dodjavola, ne svidja mi se ni to da budem dobra, mirna kao jagnje, kakva sam bila onih nekoliko mjeseci poslije izbavljenja iz gnijezda zmija otrovnica. Moja nemirna narav je kriva za sve. Moja nemirna krv. Vrela krv, a ja hladna, bezosjećajna, znam napasti svakog, čak i one koje mi se svidjaju.

Kad se samo sjetim kako je to bilo sinoć, kako je plamen otrovnih riječi buknuo iz mojih slatkih usta i opekao dušu jednog pajkana. Ha, jedva se uspijevao kontrolirati. Onda mi je rekao da začepim (hmmm) tj. da ne pričam više, nego da podjem s njim i da mu pronadjem te osobe koje su bile prisutne kad je on provalio ono o seksu. Nema problema, rekoh, sjedoh u auto i krenusmo. Kad smo ih pronašli, one su rekle isto što i ja. Cajac je bio stjeran u ćošak, nije više ni pomišljao da traći “glavnog” u Izbjegličkog odboru.

Ali, ne lezi vraže, neću proći tako bezbolno. Sutradan, tj. danas, poći ću na sjednicu IO sa svojom prijateljicom Timaro i ona će mi reći da je Senad, poslije duela sa mnom, ipak, išao kod Ismeta i sve mu ispričao. Jadnik, baš je slabić, nije se mogao odbraniti, pa je poput neke školske tužibabe rekao učitelju da ga je neko napao i da je taj neko, kao tako nasrtljiv, ne bi trebao biti delegat u IO. Ismet Bečić, nadobudni predsjednik IO, je poslušao glas policajca i povjerovao mu i ne pitajući ništa mene, po Timaru poručio da bi ja trebala odmarati 20-tak dana, da se psihički odmorim.

I , tako, preko noći izgubiš sve… nisam više delegat. Spopada me samosažaljenje, idem po plaži i plačem, krišom da drugi ne vide. Ovo derište nema više čime da se prsi, da se uzdiže, što bi rekao jedan policajac. U ovim trenucima, punim samosažaljenja, pitala sam se da li postoji iko na ovom svijetu ko voli ovo derište, koje još ne zna da se ponaša, koje želi nešto da postigne, a ne zna na koji način. Cijelog života čeznem za ljubavlju i toplinom, čeznem za nekim ko će da me voli i da mi neograničeno prašta za moje gluposti i djetinjasto ponašanje. No, takav čovjek ne postoji. To je bajka. Još uvijek živim u svijetu snova i mašte. Kad ću se osvijestiti i vratiti u stvarnost? Pa, prva ja ne bih bila u stanju da toliko praštam. U stvari, ja nikom ne opraštam ništa, a očekujem da meni svi oproste. Baš sam nemoguća. Mene svi previše tolerišu, trpe. Mora doći i tome kraj. reći će, nisi balavica,. znaš valjda pravila ponašanja. Tako mi i treba. Ha-ha, sad sam kao dijete kad izgubi igračku.

Ali, jedno mi je samo važno: nešto se dogadja. Bitno je da ne tapkam u mjestu, bitno je da izbjegavam dosadu i monotoniju; bitna mi je promjena.

Komentariši