Reprize

Reprize

Bloganje više nije u modi, jer su društvene mreže, ponudivši svoje fancy funkcije zadovoljile sve naše potrebe za ispovijedanjem, hvalisanjem, nadmudrivanjem, reflektiranjem… Sad bi se bloganje moglo zvati “statusanje”. Onako, u dvije riječi kažeš sve šta te muči, boli, veseli, gdje si bio, šta si radio, jeo i kako se osjećaš. Nema više previše priče, mnogo je toga što se mora stići. Pa, ipak, za neke to znači, stići na više društvenih mreža i objaviti, manje-više iste stvari, uz neminovne razlike koje sama mreža nudi svojim layoutom.

Ali, neki od nas se ne zadovoljavaju tim mrežama, samim tim što nerado objavljujemo svoj privatluk pred oči javnosti, a naročito ne onima koje si znao ili sada poznaješ. Ne poznaješ ti njih sve, a ni oni tebe baš do u detalje, prije će biti da je nivo poznavanja na vrlo niskoj vrijednosti imaginarne skale. Pa, zašto onda objavljivati svoju intimu, ono šta si danas radio, jeo.. ?20170518_160355_HDR

Istina, ponekad poželiš nešto da podijeliš… ali iste sekunde odustaneš jer nije vrijedno.. Nisu ti važni ti ljudi. Ok, rodbina, sestre, braća… ali ni oni ne moraju znati jesam li bila sretna što sam pojela omiljeni kolač, ili mi je dijete dobilo dobru ocjenu… Banalije.

Vidim, neki vole da se hvale, ali njih obično prezirem. Blago rečeno, idu mi na živce i žene koje našminkane poziraju, pa taman i neka su lijepe, pametne, imaju savršene porodice, muževe… sve je nekako perfektno, ali ima tu manu, što mora biti objavljeno… u neku ruku dokumentuju svoj uspjeh, jer zaboga, neka se zna.

Elem, neki su dani reprize prethodnih, ali se ne mogu svrstati u onu deja vu kategoriju. Ustaneš kao zombi, jer si zijanio prethodnu noć i umjesto u 10 legao u pola 12, a samo supermenima i supervumenima je dovoljno 5 – 6 sati spavanja. Tebi nije. Mrziš sebe, mrziš i tu školu, mrziš pripremanje hrane koju ćeš jesti za ručak, mrziš misliti na fike, sjedenje za kompjuterom po cijeli dan sa slušalicama na ušima i očima prilijepljenim za ekran. Mrziš činjenicu da se tačno u 07.02 moraš nacrtati na bus-stanici, do koje ti treba tačno 4 minute da stigneš. Mrziš činjenicu da i, uprkos tome što je maj, još uvijek moraš da se toplije oblačiš, jer je hladno, mada će poslije biti toplije. Uz malo sreće, možda bude 16 stepeni. Nije to tako ni strašno, jer jedan dan je bilo 26 stepeni, ali to je sada drago sjećanje. Opet će biti takvih dana, ali mora se čekati.

Dakle, uspeš se na drugi sprat ekspres-busa, sa slušalicama u ušima, pripremiš neku svirku… a imaš i dobar view gore, kako bi izdržao 40 minuta vozarenja do “naučnog parka”, Silicon Walley na švedski način. I tako, rijetko kad, ali ipak ponekad se i iznenadiš. Neka lica ponovo srećeš, pa se pitaš, zašto se to dešava. Michael.  Dolazi sa novim “učenikom” koji će zamijeniti onu ženu koja se nikad nije pojavila, a trebala je biti žena broj dva, pored tebe koja si žena broj jedan, medju 11 muškaraca, a koji svi pohadjate kurs, koji će vas, ako vam se malo posreći, i ako budete mnogo učili, učiniti sretnim “vlasnicima” Microsoftovih certifikata.

Danas je planirana posjeta LKDati, firmi koja drži cijeli support za cijelu opštinu, koja se ovdje kaže komuna. Komuna kod nas, kako mi je sinulo odnedavno, znači nešto sasma drugo. Posjeta protiče dobro, prezentacije, predstavljanje njih, predstavljanje nas, posmatranje službe na djelu, slušanje razgovora sa strankama, neizbježna fika (čitaj, kafa i kolač) i još malo čakulanja o svemu. Cilj je ostaviti utisak. Ali… nakon brze analize razmišljaš brzo.. i ne vidiš sebe tu. Pa, ipak, nisi obeshrabren, jer znaš koliko vrijediš, znaš svoje granice, ali i prednosti.

Ostatak dana na ekranu. Bus. Vraćanje kući. Kuća. Netto. Kuća. YouTube. Live Writer. Publish. Bilježnica.

Pusti osjećaje neka žive, tako znaš da i ti si živ
Tako prolaze dani

Komentariši