Rekla, kazala…

Ako pratite vijesti preko kanala na koje ste se pretplatili na Facebooku, onda ste kao i ja svjedok žestoke konkurencije izmedju desetina portala. Svi se bez izuzetka trude da objave sve i donose istu vijest, rastežu je kao žvakaću gumu, još više uljepšavaju ako je lijepa, još više ocrnjuju ako je crna . Varijacije su bezkonačne.  Čak i ako je vijest beznačajna ili, ne daj bože, neprovjerena, naći će svjetlo dana bez obzira, pa će se i o takvoj vijesti raspredati nadugo i naširoko, komentarisati, lajkati, šerovati. Osjećam se kao dio klatna koje kad se zanjiše, ne prestaje da se klati, tamo-amo, bez ikakve potrebe.  Znam da se mogu odjaviti u svakom trenutku, ali žedj za informiranošću je potekla i mojim venama. Ako žedj, uopšte, može teći… šta ja to trabunjam.

Bilo bi dobro kad bi se čovjek mogao držati provjerenih informacionih kanala, ali oni su mudri, ne objavljuju vijest na prvu, oni nju prvo ispipaju, premjere, provjere, a to uzima vremena.  Ko će to čekati, treba mi vijest, sada, odmah!  Zašto rizikovati da neko drugi objavi vijest  i njome se okoristi?

A kakve koristi od tih vijesti imamo mi, obični korisnici Facebooka? Nisam sigurna da postajemo pametniji, bojim se da je potpuno suprotno. Toliko vijesti iz domovine i svijeta, vijesti odavde i odande, halabuka oko popisa, oko prvenstva, oko smrti ovog ili onog, oko zdravlja, oko bolesti, toliko glogova i divnih savjeta, toliko informacija… čini nas samo izbezumljenima.  Svi nam samo nameću svoje stavove, svoja vjerska i politička uvjerenja, svoje slike i note, i ko nije vješt ovim novim tehnologijama i ne zna “šta se iza brda valja” može se osjetiti prilično loše nakon svih tih vijesti. Većina ljudi želi samo ono, hljeba i igara, no, kad se obre na Facebooku, tu igara ima i previše i preporučuje se roditeljska pažnja kao i poveća količina opreza.

Komentariši