Rehabilitacija Draže

Nije to nikakva tajna, mada se o tome u Titovo doba nije pričalo javno, da su moga dedu s majčine strane u Drugom svjetskom ratu ubili četnici. Pričalo se da ga je stanoviti Srdulja iz Dragasevca okretao ispod vodeničkog točka. Ni malo lijepa slika za zamisliti, zar ne? Bio je krupan čovjek, blage naravi, taj moj dedo. Nije on bio u partizanima, niti u nekoj drugoj vojsci ili paravojsci, pa da tako zasluži mržnju i četničku kaznu. Moja majka nije upamtila svoga oca i uvijek se osjećala siročetom. No, i pored svega toga, nikada, nikada nije izražavala mržnju ni prema kome. Komšinica Ljepa bila joj je često društvo na kafi. Voljele su je i Ciganke iz komšiluka. Uvijek je bila uzor ponašanja i primjer tolerancije i poštovanja prema komšijama bez obzira koje boje bili.

Moj otac je, pedesetak godina poslije Drugog svjetskog rata, bio 3 mjeseca zatočen u četničkom logoru Bijeljina. Kakva je krivica bila jednog veselog alkoholičara koji se na svim sastancima mjesne zajednice, kad je trebalo nešto izglasavati, izjašnjavao i za i protiv… ? Komšije Srbi su ga voljeli. Kad je četnička vojska sa svojim transporterima zauzela grad i kad su nastupile čistke i odvodjenja, komšija Dragan je ocu poslao suptilnu poruku da se spašava kako zna. Poslao je, naime, svoju ćerkicu da od mog oca traži bijelu krpu da očisti pušku. Originalno, ali ko shvati razumjeće. I pored svega što je proživio, a vrlo malo je pričao o tome, nikada, nikada nije rekao da bilo koga mrzi!

Rehabilitacija Draže, sa ove vremenske i prostorne distance, meni ne djeluje kao neko čudo. Četništvo je postojalo, postoji i vjerovatno će i dalje postojati, sa rehabilitovanim vodjom ili bez. Na kraju krajeva, rat koji se odvijao u Bosni bio je tog predznaka. To što su vodju rehabilitovali ne znači da četništvo dobija na snazi. To samo znači da su karte sada otvorene. Ali, treba ovdje biti oprezan i ne stavljati znak jednakosti izmedju poštenih i poštovanja vrijednih Srba koje ova rehabilitacija jednako mnogo baca u nespokoj i pravih četnika koji se sada osjećaju jače, sigurnije i još više motivisani da nastave svoju monstruoznu ideologiju. Jer, mnogo je Srba koji su svoju glavu rizikovali da bi spasili komšiju, to ne treba zaboraviti. Takve ljude treba spominjati kad god neka usijana glava ponese crnu zastavu sa mrtvačkom glavom.

Kada krenu kanonade osuda protiv sve češćih “incidenata” na našem ionako uzurpiranom i napaćenom području, uvijek biram, umjesto širenja mržnje, da zagovaram mir, uvažavanje i poštivanje drugačijeg. Svako iole senzitivno biće zna razlučiti izmedju dobrog i lošeg, izmedju dobra i zla. Činjenica da jednima sude, druge rehabilituju, govori o dubokoj krizi ovog razlučivanja. Kako ćete znati šta je dobro? Ako osjećate mržnju, to nije dobro, jer je to destruktivan osjećaj i poguban za vas same. Ukoliko osjećate mržnju niste ništa bolji od onih koje mrzite.

Od “revolucija” u medijima i na društvenim mrežama malo kad ima koristi, rekla bih da je više štete. Naglašavanje razlika, umjesto zajedničkih odlika, uvijek i nemonovno vodi konfliktu. Medija je sve više i informacije se razvlače nadugo i naširoko, poput žvakaće gume. Ako to želim, za pola sata ću imati svoj portal i svoje informacije postavljati. Pravit ću podjele, jer ko je od zajedništva ikad profitirao? Pljuvat ću po drugima, jer o sebi nemam šta reći…

Komentariši