Reflektiranje

Kad samo pomislim kako je naša ljubav bila jaka, a kako se samo neslavno završi, izgubim naprosto svaki pojam i o ljubavi i o životu. Da će mi Medo psovati dan kad me je sreo, nikad nisam mogla ni sanjati, a ipak se to desilo, nekoliko nedelja pred njegov odlazak. Kako svojoj “najvećoj ljubavi”, svojoj “duši”, svom “mačoru”, “budalici”, “tuki”, možeš reći “kujo”, “kravo” i “krmačo”???

Zašto ljudi ne mogu ostati dostojanstveni i kad se ta kula od karata, zvana “ljubav” ruši u nepovrat, kad postaje samo prah po kome se nemilosrdno gazi, zašto ne sačuvati bar trunčicu poštovanja, ako ne u čast toj najvećoj ljubavi, a ono bar zbog djeteta, tog uzvišenog ploda “najveće” ljubavi tvog života?

***

I dalje me proganjaju podvojena osjećanja, mada trenutno dominira razočarenje. Ipak, ipak se sve nije smjelo desiti. Ali, opet razmišljam… moje hazardne igre su, u stvari, bile samo povod za rušenje ionako, krhke veze. Da tog povoda nije bilo, vjerovatno bi ta veza još uvijek životarila, ali u njoj niko od nas ne bi bio sretan. Vjerujem da ni sada nismo baš presretni, za sebe to mogu da tvrdim, ali bar ostaje neka stidljiva nada da će biti bolje, da ćemo uz nekog drugog naći sreću.

I tako, nikad sve nije negativno, i sve negativne stvari imaju svoj uzrok. A kad se negativno desi, ponekad se ispostavi da je, u stvari, bilo neophodno i da nam je otvorilo oči.

Komentariši