Ravnodušnost bi trebala biti zahvalnost

Utorak, 02.03.1993.

I tako, ne navraćam često u ovu svesku. Medjutim, nemam šta pametno ni pisati. U posljednje vrijeme činim opet gluposti. Nekako sam rasijana i svi me kritikuju. Nalazim se izmedju hiljadu vatara. Ne umijem da se branim. Bespomoćna, poput djeteta.

Pa, ipak, htjela bih nešto da postignem, da učinim nešto valjano, nešto veliko. Žalosti moja, ne uspijeva mi ništa. Valjda zbog toga činim gluposti, pokušavam reći nešto pametno, a ono ispadne glupo. Poslije doživim bujicu riječi, psovki, grdnji, na svojoj koži ih osjećam.

No, dobro sve to, ali zapanjena sam svojom bezosjećajnošću, silinom svojih neemocija. Dok svi moji plaču za svakodnevnom pogibijom ljudi u BiH, za stradanjem nevinih žrtava, za Cerskom koja je, može se reći, pala, poslije nadljudskih napora i borbi za očuvanjem tog jedinog slobodnog prostora vlaseničke opštine, ja sam mrtvački ravnodušna. Ja ne osjećam sažaljenje. Ne osjećam užas. Ne osjećam bol. Zašto? Zašto, Bože?

Svjesna sam svega što se tamo dešava. Svjesna sam stradanja, patnji i muka tog napaćenog naroda, svjesna sam da rat u Bosni bijesni svom silinom, punim kapacitetom, da odnosi svaki dan žrtve, da je tamo pakao, da su muslimani prognan, proklet i na propast osudjen narod, svjesna sam svega.

Pa, ipak, ne osjećam, osim ovo malo, mozgom. Srce ćuti. Čini mi se da i najveće stradanje ne bi moglo izazvati plač kod mene. Ne znam kako bi izgledalo da vidim to. Možda svemu tome ne vjerujem kad čujem preko radija. Možda sam nepovjerljiva osoba.

Sada kad čujem šta se sve dogadja tamo, u mom zavičaju, neprestano u sebi zahvaljujem Bogu što tamo nisam dospjela (mada sam imala “šansu”). Sjećam se dobro kako sam se gurala, zajedno sa svojom majkom, sestrama i prtljagom da udjemo u autobuse koji su bili parkirani ispred logora “Sušica”. Istina, nismo znali kuda idu ti autobusi. Kasnije smo doznali da su ih odvezli u Cersku. Grozno, bile su tu većinom majke s malom djecom. Sutradan smo se ponovo gurale da udjemo u autobuse, samo da idemo iz tog pakla, iz tamnice, i , na sreću, uspjele smo. Ponovo nismo znale kuda idu autobusi. Svim silama svijeta treba zahvaliti što smo deportovani u Kladanj.

Mi smo sada na sigurnom, ne puca nam nad glavom, nismo gladni, nije nam hladno. Pa, ipak, nismo zadovoljni. Čovjek je proklet, rekla sam to odavno. Čim smo izvukli živu glavu iz BiH, čim smo se spasli, odmah nam nešto fali, opet nismo zadovoljni.

Posmatram tijela povaljana po podu ove naše prostorije za društveni život. Gledamo televiziju. Ovdje je, kako da kažem, pravo izbjeglički. I ovdje ima patnje, istina, mali dio, ali šta se može. Život se nastavlja…

Komentariši