Ratni zapisi – U šumi

1130_003U šumi smo . Osjećam kako mi ova studen probija do kostiju , a i neka čudna strepnja počinje da me sve vise obuzima. Sjedimo na svojim torbama ( u kojima se nalazi sva nasa imovina ), sjedimo nepomično i pitamo se sta li ce sad zbiti. U našoj grupi, nalazi se i Š. sa kćerkicom M. , kao i naša rodica R. sa sinom R. Ćutimo. Tek ponekad otme se nekom uzdah tjeskobe ili poneka riječ.
Sjedimo tu satima. Sve mi već ide na živce. Dokle cemo sjediti ovdje neponično, pitam se. “Hoću kući!”, viče nešto u meni. Glupo mi je ovo sjedenje i čekanje sudbine.” . “Hoću kući!”, javlja se dječiji nemir u meni. Ali, ne. Moraš sjediti tu i čekati šta će se dogoditi.Dalji tok događaja . Grozno! Pa , onda , u glavi mi niče pitanje : Ko se to tako usuđuje da nas ovako jednostavno istjera iz toplih domova i odvuče u hladnu i negostoljubivu šumu?

Pogled na uplakane, skukunjene žene , umotane u ćebad, jadne i pogled na dječicu koja, uopšte, i nemaju pojma zašto su najedamput tu u toj stranoj šumi , ponovo me rastuži. O, Bože, šta si nam to dao? Zašto se sve odjednom izokrenulo i urotilo protiv nas ? Šta smo mi krivi? Mnogo pitanja, a odgovora niotkud. Ustajemo i pridružujemo se velikoj skupini naroda koja se u medjuvremenu, okupila.. Sjedamo ponovo na našu ćebad i čekamo.

Usred te vreve i sveopšte narodne panike, neko dotrča i donese vijest da okupatori zahtijevaju da se preda svo raspoloživo oružje, bilo ono legalno ili ilegalno . U narodu zavlada muk.
Zatim nastade vijećanje. Grupa ljudi koja je bila s nama stade raspravljati o tome da li treba predati oružje ili ne. Sada smo svi bili u nimalo zavidnom položaju , u situaciji kada treba odlučivati o sudbini naroda, o životu ili smrti. I kako to obično biva, neodlučnost pobjedjuje . Jedni su bili za predaju oružja, drugi su protiv. Ono što me kasnije najviše čudilo bilo je to što niko od svih tih ljudi, ovdje mislim muškaraca ne usudi se prihvatiti ulogu vođe , da povede taj narod , koji očigledno nije znao sta da radi. Bilo je očito da je svako želio spasiti samo svoju kožu , niko nije bio toliko “ambiciozan”da se dokazuje u nečemu što nisu mogli ni ratom nazvati, a kamoli biti još i vođa.
Na pitanju junaštva zakazali smo, dakle, odmah na početku.

Što se oružja tiče, nismo bili baš tako slabi , ali ni toliko jaki da se suprotstavimo transporterima. Koja puška ili pištolj (koliko sam ja mogla da zapazim) protiv čeličnih zvijeri koje siju smrt, djeluje stvarno apsurdno. Ali, da li je pametno predati i ovo malo oružja, tu jedinu nadu za odbranu, za spas života?

Najgore je to , kako se čini, što nismo bili dovoljno upućeni u te ratne stvari, nije bilo nikog da nas uputi i da nam kaže “Predajte oružje” ili “ Nemojte to učiniti”. Kao da smo svi bili u dilemi , kao da nam je sav mozak iscurio u pijesak, a svo logičko rasuđivanje odnio vjetar. Ali, kao što rekoh, osobni spas u tom trenutku bio je najvažniji…

Kao putnici bez cilja stajali smo na proplanku kraj šume, sa torbama, prtljagom , jedinim imetkom što nam je ostao od svega što smo cijeli život privređivali . Stajali smo i čekali.
Čekali smo voz koji će nam donijeti spas , koji će nas odvesti u naše domove i povratiti stara dobra vremena. Sve je to sada izgledalo milion godina daleko . Čekali smo voz koji neće doći . Umjesto toga, dočekali smo dva autobusa vojnika u šarenim odijelima i auto milicije ( sada već srpske) iz kojeg je glas preko megafona odlučno zahtijevao predaju oružja.
“Ja svoje oružje neću predati!”, rekao je g. S. odlučnim glasom . Nekolicina njegovih sljedbenika je uzela svoje puške i zaputila se prema sjeveru. Mnogi su još uvijek stajali , zabrinuto ćuteći i ne znajući šta da učine u ovakvoj situaciji.
I dalje smo čekali i nadali se da će rješenje samo doći.
Negdje oko jedanaest sati “kuriri”nam javiše da su se pojedini građani koji su ostali kod kuća odazvali pozivu za predajom oružja. Time smo počeli predavati i svoje živote u ruke krvoločnim zvijerima.

Komentariši