Ratni zapisi -“Smrt fašizmu – sloboda rokerima”

 

Došli smo do mjesta Luke i tu su, zapravo, bile linije razgraničenja. Rekli su nam da izadjemo iz autobusa i da dalje nastavimo pješice. Trebali smo ići nekih 12 km pješice.
Ali to za nas uopšte nije predstavljalo problem.
Krenuli smo.
Sjećam se, sve je izgledalo kao neka šarena rijeka.
Ogromna kolona naroda koji je bio natrpan u onih 5 autobusa, sad je miljela cestom prema Kladnju. Plašila sam se da četnici ne zapucaju za nama, jer se to od njih moglo očekivati.
Odoljeli su užitku.
Išli smo dugo.
Bila sam presrećna. Konačno je svim mojim mukama došao kraj. Spašeni smo.
Još je jedino ostala briga za bratom i ocem koji su ostali u onom paklu.
Naidjemo na prve muslimanske barikade. Bila su to, zapravo, porušena stabla koja su zakrčivala put. Došli smo do tunela. Plašili smo se ući u nj jer su nam pričali da su tamo postavljene nagazne mine. Ali, prošli smo i taj dio puta i nastavili se provlačiti ispod ogromnih trupaca koji su bili postavljeni preko ceste.
Ugledasmo i prve naše borce. Bili su to M. i Dž., koje sam inače poznavala.
”Smrt fašizmu!” veselo sam ih pozdravila.
”Sloboda rokerima” uzvratio je M. osmijehom.
Srdačno su nas dočekali. Pitamo za brata , kažu, došao prije pola sata u Ravne, selo nadomak Kladnja.
Radosti našoj nigdje kraja..
U masi naroda, prepoznam brata i počnem mu mahati. Izljubimo se i sjednemo da odmorimo. Kasnije stigoše autobusi i odvezu nas u Kladanj.
Smjestimo se u školu…

***
Ovim završavam ratne dnevnike, a i vrijeme je, zar ne? 🙂
Sada ostaju analize, osvrti na pojedine detalje, a sve shodno prilikama i kad se sjetim nečega.

Komentariši