Ratni zapisi – Privremeni povratak

Vraćali smo se kućama sa lažnom nadom da je sve gotovo. Bilo je negdje oko 13 sati i predaja oružja je još uvijek trajala. Ono malo ljudi što nisu htjeli predati oružje zaputilo se prema dalekim selima, nadajući se da će tamo naći utočište i spas. Možda su mislili da okupator neće zalaziti u udaljena i zabačena sela . Ako je tako, prevarili su se. Za sve nas koji ranije nismo izbjegli sa ovoga područja pisala se crna knjiga. Najgore je bilo to što nikog nije bilo da nešto preduzme, da organizuje ovaj narod u odbrani od četničkih zvijeri.
Vraćali smo se promrzli , gladni i jadni, vukući one teške torbe i ćebadi. Pomagala sam svojim susjetkama (bilo je i trudnica) u nošenju tereta. Čak smo se malo i opustile i počele zbijati sale na račun “ovog tobožnjeg rata”.
“Kakav mi je to rat , pa niko nije ni ubijen ni silovan.”, kaze A. , vječiti šaljivdžija i ironista, i mi smo sve nasmijale na tu njenu konstataciju. Kasnije kad su se ti događaji uistinu počeli zbivati, razmišljala sam o tim njenim riječima. Zar je moguće da smo toliko malo znali o onome što nam se spremalo? Bili smo najveći naivci i neznalice na svijetu.
Ono što se dogodilo u vremenu od okupacije pa do konačnog izbavljenja ugasio je i najmanji tračak optimizma u meni. I ne samo to, taj “rat” (četnička agresija nad neduznim narodom), to je uništilo svu moju želju za životom , umijeće življenja , moja ličnost je oskrnavljena, ja sam postala neko drugi.
Stigli smo do kuće moje rodice R. i tu smo se rastali sa svojim saputnicima. Moja porodica i ja smo se morali uspeti uz još jedan strmi i kameniti šumarak , te se preko brda lagano spustili do naše kuće.
Povrh sumarka ima jedan brežuljak, odakle sam zaklonjena krošnjama bagrenja i bukava, posmatrala dolinu. Tu su mahom živjeli ljudi srpske nacionalnosti.
Nekad omiljeno mjesto gdje su se održavale proslave Prvog maja i zabave petkom ili subotom za omladinu , sada su postale poprište događaja i strka raznih četničkih vozila. S vremena na vrijeme začula bi se zlokobna, zavijajuća sirena iz automobila policije koje je bezglavo jurilo gore-dolje. Mnoštvo vojnika u šarenim uniformama , naoružani do zuba, šetkali su se ulicom i razgovarali sa svojim saveznicima, domaćim, bosanskim Srbima koji su slavili dolazak vojske i
priljubili svoje “spasioce”.
Prelazili smo žurno preko brdašca , svjesni da nas mogu vidjeti sa svih strana. Čuli smo da su i snajperisti postavljeni na mnogim zgradama Vlasenice, te su nas i oni jednostavno mogli zbrisati sa lica Zemlje. Bila sam manja od makovog zrna .Vojnici iz doline su mogli da nas poubijaju jer smo bili odlična meta. Stigavši u jedan šljivik odahnuli smo malo , jer nas je koliko-toliko zaklanjao od neprijateljskih nišana. Naša kuća je bila tu, udaljena nekoliko stotina metara, i mi smo se obradovali povratku kući, kao da u njoj nismo bili, ne pola dana, vec pola vječnosti. Prisli smo, otključali vrata i ušli, napokon . Odložili smo svoje torbe i odahnuli. Nismo se raspremili niti raspakovali.
Znali smo da opasnosti nije došao kraj. Osjećalo se to u zraku.
Posmatrala sam kuću u kojoj sam provela 15 godina svog života.
Gledala sam sve te stvari u kući i razmišljala kako su moji roditelji čitav život radili i mučili se za ovo , a oni gadovi to mogu u jednom trenutku uništiti. Opet razmišljam pogrešno.
A ljudi?
Pusti sve to, kazem, u pitanju je goli život…
*****
Sjedili smo obuveni i ćutali. Znali smo da nam noći više neće biti mirne i da je počelo vrijeme našeg izgnanstva.
Ustala sam da bi u naše torbe dodala jos nešto hrane…

Komentariši