Ratni zapisi – Povratak

1130_005Ujutro ustanemo, pokupimo stvari i krenemo kod “Dobričine”. Njegova snaha nam pripremi maslenicu s mesom i mi se dobro najedosmo. Utom stiže i otac zajedno sa bratom. On je na maminu molbu otišao do drugog sela, Mršića da se raspita za brata i tako ga sreo. Silno smo se obradovali ponovnom susretu sa bratom koji se, nakon što smo popili kafu, vratio natrag u Mršiće. Tu je, navodno, bilo bezbjednije, u šumama Hobera.
Mi ćemo, nedugo zatim, krenuti natrag svojoj kući.
Vraćali smo se istim putem kojim smo i došli.
Prolazeći kroz šumu ispid Begića iznenadili smo se vidjevši da nema više onog svijeta koji se još samo prije nekoliko dana bio tu «naselio» i napravio svoja privremena boravišta. Izgledalo je kao da su svi negdje razbježali, jer su njihove kućice i šatori stajali žalosno napušteni. Mi smo odlučili da krenemo kući ma šta da se dogodi. Prošli smo kroz Durakoviće, zatim Zeban, pa Kamenjak (gdje je sada bilo puno spaljenih kuća), pa smo se iznad sela Bare prebacili do rodičine kuće, a zatim i svoje.
Tu smo noć odlučili provesti u svojoj kući.
Kao i uvijek kad bi preko noći ostajali kod kuće, stražarili bismo da nas četnici ne iznenade. Smjenjivali smo se i dežurali po cijelu noć.
Sjećam se, jedne noći, stražareći, primjetismo kako iza komšijine kuće ide kolona nekakvih ljudi. S obzirom da je cijeli kraj bio u mraku (struje već odavno nije bilo) i da se nije dobro vidjelo , ja sam bila dovoljno uplašena i odmah sam pomislila da su to četnici. Komšija M. je i inače bio jedan od onih ljudi koji nije bio predao svoje oružje, pa je samim tim bio na četničkom spisku za hapšenje. Brzo sam probudila svoje ukućane i rekla sam im to što sam vidjela. Svi smo se nečujno izvukli iz kuće i otrčali do prvog zaklona. Otac je, onako bunovan, otrčao, što se kaže glavom bez obzira. Bio je očigledno veoma uplašen.
Kasnije nam je to izgledalo pomalo i smiješno.
Posmatrajući iza zaklona šta se dešava kod M. kuće, uvidjeli smo da to, zapravo, nisu četnici, već naprotiv, sam M. i grupa naših ljudi koji su došli da nešto prezalogaje i da se presvuku. Po danu su , kako je poznato, svi oni bili u šumama, skrivajući se, a po noći su se prikradali kućama. Znali smo svi da četnici nemaju hrabrosti djelovati po noći, ili to nije bio dio njihovog scenarija.
Te smo se noći ponovo vratili kući , nastavili dežurati i pomalo drijemati.
Poslije mnogo dana provedenih u šumi, naredni smo dan proveli kod kuće. Bili smo iznureni višednevnim boravkom napolju, glad i nenaspavanost su se već podobro primjećivali na nama. A prava glad je tek bila na pomolu. Komšinice su izdašno pomagale, a i mi njima.
Sjetila sam se svog rodjendana koji sam provela u šumi. Sklonila sam se ispod jedne ogromne bukve koja je davala kakvu-takvu zaštitu od ljetnog pljuska, dok se grmljavina razlijegala zajedno sa četničkim granatama ne tako daleko od nas.
Tog sam se dana pitala da li ću doživjeti još koji rođendan..

Komentariši