Ratni zapisi – Povratak i susret s ocem

1130_005Bilo je još jutro kad su četnici otpočeli pucnjavu 3 juna.1992. Bili smo prinudjeni da bježimo u skrovitija mjesta šume. Kad bi pucnjava malo utihnula jeli bismo hljeb kojeg nam je ostalo još vrlo malo, a zatim bismo se opet zavlačili u šipražje i nepomično ležali. Prebacivali smo se sa jednog na drugi kraj te velike i strme šume. Kad bi četnici započinjali granatiranje, sklanjali bismo se iza debelog drveća, i naravno, bili u ogromnom strahu. U jednom momentu kad nam se učinilo da je granata pala veoma blizu nas, svi smo se razbježali. A. i njegova djeca su otišli na jednu stranu, a moja majka , sestra i ja na drugu. U takvim okolnostima niko nije mogao misliti na druge osim na svoje najbliže. Vidjeli smo samo kako četnici pale kuće Ravankića, one su bile veoma blizu našeg položaja.
Vrijeme je sporo prolazilo. Željno smo isčekivale da padne noć, jer smo još uvijek imale namjeru da se privučemo kući i da vidimo da li iko od naših ostao živ. Sada pošto smo nas tri ostale same, bilo nam je još teže. Pucnjava nije prestajala i ja sam svakog trenutka očekivala da će se četnici odnekud pojaviti i ubiti nas. Ili u najboljem slučaju, zarobiti. To je bilo užasno osjećanje. Bile smo i gladne. Sćućurile smo se pod jednim drvetom kao osudjenici, a to smo , u stvari , i bili.
U jednom trenutku sav moj strah najedamput nestade. Prepustila sam se sudbini. Sve ono sto se u meni nakupilo svih ovih dana, iscrpljujucih i krajnje napornih, sada je izišlo van – u vidu suza.
Bilo mi je žao majke , sestre, i svih ljudi koje je zadesilo ovo zlo, što bi «oni» možda nazvali ratom. Ali, Bog je bio svjedok da ovdje niko ni s kim nije ratovao. Ovdje je samo jedna strana vodila rat. A mi smo bili samo puke žrtve. Nikad nikome nismo mislile zlo. Zar smo zaslužile ovakav kraj?
I moja mladja sestra je plakala. Kišsa je ubrzo počela da pada krupnim kapima praćena snažnom grmljavinom. Zaglušujuca grmljavina nije uspjela da nadjaca granatiranje i štektanje četnickih mitraljeza ili ne znam već čega.
Kiša je lila kao iz kabla. Pokisle smo do gole kože jer nismo imale gdje da se sklonimo. Stablo divlje jabuke pod kojom smo bile davalo je slabu zaštitu. Majka nas je tješila, govoreći da će sve biti dobro , da će nam Bog pomoći. Ja sam samo žalila druge i sebe, ne nadajući se spasu iz ovoga. Ipak, govorila sam sebi, ako su ovi posljednji dani bili vrhunac drame, onda se već sada približavamo njenom raspletu. I bilo je tako…
I dosla je konačno noć. Nas tri smo krenule kući. Uspele smo se uz veliko brdo i uskoro stigle u selo Džamdžiće. Stoka je vršljala oko kuća i to nam je govorilo dovoljno da u kućama nema nikoga. Zatim smo išle dalje, putem koji je vodio kroz prekrasnu ravnicu. Tek mi je sada pala u oko ta veličanstvena ljepota pejzaža i naše bosanske prirode.
U Džamdžićima nadjosmo samo tri čovjeka. Majka ih je poznavala, te je započela razgovor. Rekli su nam da su četnici zarobili i njihove zene i djecu i odveli u logor, a oni sami su ostali živi skrivajući se po šumama.
Krenule smo dalje. Razgovor s ljudima nam nije pružio nikakvu nadu. Bilo nas je strah ići kroz krajeve gdje su četnici još juče sijali smrt. Možda smo u onom mraku i prošle pokraj nekog od ubijenih, jer je to bilo vrlo moguće.
Stigle smo do rodičine kuće. Znale smo da je njen muž jučer ubijen, ali smo se, ipak, nadali da ćemo bar nekoga naći kod kuće.
Stoka je, kako vidimo, puštena iz štala. To ne sluti dobru. Na naš dolazak stoka poče da riče i nemilice pojuri k nama. Nisam vjerovala da se ovo dešava. Nije bilo nalik filmovima strave i užasa, sve je bilo mnogo gore.
U ovoj turobnoj noći, goveda su rikala, konj rzao, ovce blejale, a ipak, krajem se razlijegala sablasna tišina. Grobna tišina. Nigdje živog čovjeka. Osjećala sam se kao da smo nas tri jedina tri živa čovjeka na cijelom svijetu.
Kapija je bila zatvorena i mi smo , stajajući na putu, oklijevali da li da idemo do samih kućnih vrata ili ne. U tom spazismo da nam se neka prilika približava. Uplašismo se, ali već u drugom trenutku bi nam jasno da je to neko «naš», te je osjećanje straha ubrzo preraslo u radost. Ta se radost još više povećala kad smo u došljaku prepoznale svoga oca. Bile smo presretne što ga opet vidimo živog i zdravog.
Otac nam je, nakon sto smo se izljubili i isplakali, ispričao šta se dogadjalo u prethodna dva dana. Gotovo sve naše susjetke su bile zarobljene, zajedno sa djecom. Znači i rodica R. Muž joj je ubijen u bijegu prema šumama Džamdžića.
Sam nas otac je bio izložen smrtnoj opasnosti.
Ostavsi u obližnjem šumarku kontao je da četnici neće zalaziti u šumu i da ga neće pronaci. Medjutim, pucnjava i vika četnika dala mu je do znanja da su poceli i po šumama djelovati. Počeo je,kaže, bježati, a glasovi su bili sve bliže. Prepoznao je našeg srpskog komšiju, predvodnika čete i naredbodavca.
Moj je otac u malom djeliću sekunde morao donijeti odluku, da li da bježi dalje, pred njima, skrivajući se ili da pronadje kakvo-takvo sklonište, dok oni ne prodju. Kad je neko uzviknuo: «Eno jednog, drž'te ga!» otac je odlučio da se skrije , te je zalegao u gusto šipražje, pod ostrugu, nadajući se da ga tu neće pronaći. Tako je , srećom, i bilo iako je osjetio da su četnici protrčali na svega korak od njegovog skrovišta.

Komentariši