Ratni zapisi- Pokret

1130_004Pred veče podjemo kućama da se spakujemo. Noć provedemo u kućama, jer nam je sada bilo svejedno da li će nas četnici zarobiti ili ćemo se sami predati njima u ruke.
Tek sto je počelo da sviće ustanem, odem od malog podruma i spakujem nešto garderobe i vrjednijih stvari. U tim momentima nije mi ni na um padalo da ponesem dokumente od školovanja i ostale papire, jer sam mislila da mi u logoru neće trebati. Osim toga, nisam ni pomišljala da uzmem naše porodične albume sa slikama, jedine uspomene na naš protekli život.
Mislila sam da će nas četnici sve poubijati.
Došao je čas rastanka sa ocem. Bilo je govora da i on ide s nama, ali smo tu varijantu isključili, jer smo znali da oni muškarce ubijaju ili u , najboljem slučaju, zadržavaju u logoru. Nadali smo se da će se otac pridružiti nekoj od grupa koje su se prebacivale za Kladanj. Ovako, mi smo imali više šanse da budemo deportovani za Kladanj jer smo sve bile žene. Bili su to teški momenti rastanka. Svi smo plakali, i pitali se da li ćemo se još ikada vidjeti…
Kad smo se kako-tako spakovali, sačekamo ostale žene sa Selišta i Rovina, izljubimo se s ocem (koji je plakao kao malo dijete, a i mi) i krenemo.
Bio je to uzasno tezak rastanak sa ocem, s rodnom kućom, sa zavičajem.
Nikad neću zaboraviti trenutke kad smo odlazili, neću zaboraviti očeve riječi :»Šta cu sad ja?»
Od prevelikog uzbudjenja i neke treme (straha?) zaboravila sam ponijeti jaknu u kojoj mi je bila lična karta i zdravstvena knjižica, ali moji mi nisu dali da se vratim. Ne valja se vraćati, rekoše.
Išli smo putem prema Vlasenici, smireni i potpuno predani sudbini u ruke. Posmatrali smo kuće kraj kojih smo prolazili, željeli smo urezati u sjećanje svaki djelić ove zemlje, svaki kutak naše rodne grude. Svjesni da gubimo svo to bogatstvo, svjesti da možda hrlimo smrti u susret, obuzelo nas je golemo žaljenje. Šta je smisao ljudskog života, kad ga drugi čovjek tako lako može da uzme?

Komentariši