Ratni zapisi – Plan

Ratni zapisi – Plan

1130_002Dan je protekao u strahu, ali barem nismo bili gladni. Naša komšinica I. je ponijela nekakvu piletinu iz zamrzivača, pa je sestra kasnije otišla kod M. rodjaka i napravila hranu. Ovog smo jutra ponijeli i naše torbe, prtljag koji nam je tako nedostajao prethodnih dana. Sada smo imali i ćebad i odjeću tako da smo se mogli i presvući.
Pucnjava se čula i ja sam svakog časa očekivala da se četnici pojave i u ovom selu koje inače nisu dirali. Srećom, uslovno rečeno, još uvijek se ništa nije desilo. Brinula sam se za brata koji je ostao u Mršićima, a, kao što je poznato, Mršiće i Hobera četnici su strahovito granatirali.
Negdje pred veče primjetimo da se u Alihodzićima skupila poveća grupa naših muškaraca. Pripremali su se za dugačak put preko šuma i vrleti prema Kladnju. Taj put je bio jedini put spasa za one koji su ostali živi, premda je i taj put bio veoma rizičan s obzirom da su četnicka sela bila svuda okolo puna špijuna i zamki za naše ljude. Sestra i ja smo željele da idemo sa tim ljudima kako bi se izvukli iz ovog pakla . Ali odmah bismo se sjetile majke, oca i mladje sestre. Oni, naravno, nisu mogli ići preko tih strmih stijena, a Bog sami zna da li bismo mogle i mi. Znali smo i to da četnici postavljaju zasjede, jer znaju da Muslimani prelaze preko šuma u Kladanj.
Kad se smračilo opet se uputimo prema našim kućama. Morali smo spremiti nešto za jelo. Prolazeći ponovo preko zadružne livade ugledamo oveće stado goveda. To su četnici za vrijeme svog kukavičkog napada svu stoku ispustili iz štala.
Dodjemo kući, i nakon što smo spremili hranu, onako na brzinu i uz svjetlost svijeće, provedemo noć u komšiničinoj šupi.
U sjećanju mi je ostala mračna pustos moga kraja. Cijela okolina Vlasenice bila je u potpunom mraku, i to je ostavljalo strašan utisak na mene.
Zlokobno-mrtva tišina razlijegala se i prekrivala cijelu oblast.
Ujutro rano (5.juna) izvučemo se iz šupe i krenemo prema šumama. Na očevo insistiranje (a na moje protivljenje) opet podjemo prema Alihodzićima. Tu se rastanemo s našim susjetkama, koje su valjda namjeravale otići u Mršiće. Niko nije znao gdje će biti najbezbjednije. Zato je svako išao prema svome nahodjenju i intuiciji.
Stignemo u Alihodziće , ali ubrzo poče kiša. Sakrijemo se u nečiju alatnicu, ali je i ona prokišnjavala. Bili smo poprilično mokri kad smo odlučili zamoliti mještanku da nas malo pusti u kuću da se ogrijemo. (Stanje nije bilo normalno, pa smo zazirali i od našeg naroda, i plašili se njihovih reakcija. Niko nikom nije vjerovao!) Ona nas uvede u kuću, ali nam reče da možemo jesti i ogrijati se , a onda moramo ići . Žena se plašila da ne bi i ona mogla nastradati zbog nas. Oni, mještani Alihodzića su se, kako sam zaključila, smatrali na neki način povlašteni, a mi na neki način, okuženi.
Bilo kako bilo, mi udjemo unutra i tamo nadjemo samo M. majku, S. Mijesila je pogaču i plakala. Reče nam da su prethodne noći, sa grupom za Kladanj, otišli i njen muž , H. i kćer M., sestrina drugarica. Jako me potresla ta vijest da je i ona otišla. To je značilo da su moje sestre i ja gotovo jedine djevojke koje se nisu izvukle na slobodnu teritoriju. Situacija u kojoj smo se nalazile mogla je da donese samo ono najgore. Bilo nam je teško, pa smo i mi počele glasno plakati i naricati.
Nakon sto smo se okrijepili i ogrijali , izadjemo van, potpuno shrvane i beznadežne i opet zadjemo u obližnji šumarak , pod stijenama. Zatim nas otac odvede u obližnje gusto šipražje i tu nam napravi nekakve ležaje. Uvijek je bio snalažljiv te je i sad brzo improvizirao skrovište.
Kiša je bila prestala i sunce blještavo granulo. Mi se zavučemo u šipražje i tu polijegamo. Sunčani zraci su prodirali kroz gustiš… bio bi to divan izlet da sve nije bilo kako jeste i da nismo bili osudjenici. Malo smo se opustili i zadrijemali. Bilo je prošlo podne kad smo primijetili kolonu ljudi , žena i djece kako nam se približava. U njima prepoznasmo neke poznanike i mi im se pridružimo. Rekli su da su krenuli prema Kladnju preko šuma i mi se tome obradujemo.
Željeli smo, naime, da neko naidje, pa da i mi idemo
I podjosmo…
Nedugo zatim sretnemo dva naša čovjeka koji nas zaustaviše i brzo odgovoriše od našeg nauma. Oni su se , naime, sinoć pokušali prebaciti, ali nije uspjelo. Nemoguće je bilo preći strme stijene, a naročito sa ženama i djecom to je bilo neizvodivo. Odustanemo od puta.
Vratimo se u šumu i tu ostanemo do sumraka.
Negdje u predvečerje primjetimo transportere kako bruje putem prema Piskavicama. Odmah mi pade na um da to oni idu paliti i razarati Alihodziće, a snažan vala straha me preplavi..
Srećom, ništa od toga ne bi, čekali smo neko vrijeme, dok sam ja propadala u zemlju od straha i molila se Bogu da nas spase. Bilo nas je tu jedna grupica i kad više nismo znali šta ćemo i kuda ćemo, počnemo vijećati. Nekoliko muškaraca reče kako bi najbolje bilo da se žene sa djecom predaju četnicima . Oni su i tako vršili etničko čišćenje , pa bi obezbijedili prevoz do Kladnja ili Cerske , u to nije bilo sumnje. Muškarci bi, u tom slučaju, pokušali da sami izvrše proboj do Kladnja.
Bio je već mrak kad smo se uputili prema Rovinama. Tu nadjemo jos neke naše žene, medju kojima, M. bješe glavna. Ona nam reče da sutra svi budemo spremni rano ujutro i da se predamo. Navodno, dobila je informaciju od Srba da sutra ide par autobusa za Kladanj.
Zatim večeramo neko pečeno meso i onda se moja porodica uputi prema Selištima kako bismo obavijestili tamošnje mještane o predaji. Nadjemo selo potpuno pusto. Ali, znali smo da se skrivaju u šumi nadomak selu, te krenemo tamo. Ne znam koliko je naše djelo bilo tada važno, ali mi smo svim muškarcima nagovijestili da se veceras u 21:30 kreće za Kladanj i mnogi od njih su se, saznali smo kasnije, prebacili tu noć na slobodnu teritoriju.
Zajedno sa ženama sa Selišta vratimo se na Rovine. Tu ponovo razradimo plan našeg predavanja.
Rano ujutro ćemo krenuti ravno u Vlasenicu.
Drugog izlaza nemamo.
Čini mi se da je tada straha nestalo. Njega je zamijenilo konstruktivno razmišljanje. Na kraju krajeva, tješila me činjenica da četnici nisu ubijali žene.
Jedino je ostala opasnost od svih vrsta zlostavljanja, na koje nisam smjela ni da pomislim, ali kao što rekoh, drugog izlaza nismo imali.

Ratni zapisi- Pokret
Ratni zapisi - Alihodžići

Komentariši