Ratni zapisi – Pijuke

1130_006****
Kasnije tog dana smo sestra i ja krenule kući da pripremimo još hrane. Bile smo svjesne da se izlažemo velikoj opasnosti, ali smo ustrajale. Bile smo mokre do koljena kad smo, konačno, stigle kući. U našem komšiluku nije bilo nikoga. Bar tako je izgledalo. Sve je bilo pusto, samo bi se katkad psi oglasili.
Kad smo završile najnužnije poslove i torbe obogatile sa još kojom potrebnom stvarčicom, sudjem i priborom, začinima i drugim potrepštinama, krenule smo natrag u šumu. Našle smo roditelje u šumi kako prave kolibu .
Roditelji su , po njihovim pričama, prethodne noći bili svega stotinjak metara daleko od nas , ali nas u onom gustom mraku i šumskom ambijentu nisu mogli pronaći.Vatra je bila naložena i čaj se kuhao.Odahnula sam i osjetila se tako opuštenom . Skinula sam mokre patike koje su od višesatnog hodanja po mokrom tlu počele da se cijepaju, zatim sam skinula i onih nekoliko pari čarapa koje sam nosila i koje su takodjer bile mokre i sve sam to stavila kraj vatre da se suši. Pojela sam jedno kuhano jaje i popila šoljicu čaja, a zatim legla na meku spužvu u kolibi i dobro se pokrila. Osjećala sam se tako umornom, klonulom i nenaspavanom, pa sam odmah zaspala. Nisam spavala niti pola sata kad me probudiše glasovi. Otvorila sam oči i namrštila se. Zar me nećete pustiti da se bar malo odmorim, htjedoh upitati, ali me prekidoše u pola riječi. Moramo ići dalje, govorili su, javljeno je da su četnici krenuli da pretražuju šume i da će uskoro biti i u ovoj .
Ustala sam jos uvijek umorna i sva iscrpljena , na brzinu sam obula jos uvijek mokre čarape i patike, spremila prtljag i zatim, napustivsi tek napravljenu kolibu, zajedno sa svojima, krenula dalje. Ponovo pokret.
Isli smo duž potoka koji ce nas odvesti u daleko selo – Pijuke.
Majka se tokom cijelog puta raspitivala za brata. Ali, odgovor je glasio: niko ga nije vidio. Bili smo zabrinuti. Činilo nam se da to putovanje nikad neće prestati. Bilo nas je oko 20 koji smo išli put Pijuka. Zajedno smo se osjećali sigurnije. Išli smo dugo, možda 3 sata, uvijek potokom. Bili smo mokri i blatnjavi. Bilo je mjesta gdje nismo mogli pregaziti potok, pa smo tražili neki drugi izlaz. Isto tako, neke medje su bile tako strme i klizave da smo se jedva uspinjali , ili spuštali niz njih. Bilo je naporno ići s prtljagom. Sestra se neprestano žalila da više ne može ići. Uzela sam i njen prtljag i pustila je da ide ispred mene.Bilo je naporno ići pogotovo što ni majka nije mogla ići žurno.
A ja sam svo vrijeme mislila da su nam «oni» za petama…
Kad smo bili nadomak Pijuka, potok koji nam je svo vrijeme bio orjentir, pretvorio se u prelijepu rječcu. Ostao mi je u sjećanju taj lijepi pejzaž, livada kroz koju teče rječica , a svuda okolo šuma, gusta šuma, zvana Debeljak.
Ugledali smo krave kako mirno pasu, i na časak sam pomislila kako bi sve bilo divno da nije ratno stanje i da nismo bili u bijegu. Ovdje je sve izgledalo baš kao da je vrijeme stalo , kao da i nema rata, kao da četnici ne postoje, kao da nema ovog straha što nas prati.
Iz čestara izroni neki čovjek. Prepoznasmo ga istog trena i obradovasmo se. Bio je visok čovjek s naočalama i štapom, dobričina. Zapitasmo ga kakva je situacija ovdje u Pijukama. On reče da nije dobra, da se pucnjava stalno čuje i da i oni provode noći vani.
Rekli smo mu da samo narednu noć namjeravamo provesti u ovim šumama i da ćemo se, kad opasnost malo mine?! vratiti u naše šume, blizu grada.

Komentariši