Ratni zapisi – Obijena kuća i noć na kiši

Svi skupa smo krenuli kući. Sreli smo S, komšiju, sa lopatama i krampom o ramenu. Išao je da sahrani F. i H. koji su ubijeni zajedno. S. je plakao. Prolazeći kraj V. kuće vidjeli smo da je i ona obijena. Iz kuće je zjapila mračna praznina. Bilo je grozno. Ta tišina nas je ubijala. Činilo mi se kao da smo ostali jedini živi ljudi na svijetu. Nismo bili srećni zbog toga. Naprotiv, sada bi nam bilo lakše da smo sa drugim narodom, pa makar i zarobljeni. Ako ćemo ginuti neka ginemo svi. Uzašli smo uz V.njivu i našli se u našoj bašti. Tu smo odmah zapazili grupu ljudi. Znali smo da su «naši». U stvari , to su sve bile naše susjetke koje su samo pukom srećom ostale nezarobljene. Obradovali smo im se kao nikad do tada. Majka se počela ljubiti s njima i plakati. To su bile I., H., N. i druga R.. Bilo nam je malo lakše da nismo sami u ovom zlu ostali.
Od oca smo saznali da je sestra još uvijek u Alihodzicima i da tamo četnici nisu djelovali, a to znači nisu nikog ubili niti odveli u logor. Prilazeći kući vidjeli smo da je naše skrovište u bašti izgorjelo. Četnicu su vjerovatno sumnjali da je to nekakvo muslimansko leglo i da mi tu nekoga krijemo. Kakve li ironije! Nikakvog suprotstavljanja sa muslimanske strane niti ikakvog organizovanog otpora srpskim izrodima od početka nije bilo, ali su se oni ipak bojali. Kukavice! Naša je najveća greska , zapravo, i bila što im se nismo suprotstavili.
Naša je kuća, baš kao i ostale, bila obijena i plašili smo se ući unutra. Ali, naš je otac već tamo ulazio i rekao nam je da se ništa ne plašimo, jer nije našao ništa sumnjivo. Bilo je mračno, pa nismo vidjeli ni kuda hodamo, ali smo pod nogama osjetili nešto kao kamenčiće. Bili su to djelići našega plafona što se usljed eksplozije odronio na pod. Četnici su pucali u plafon ili bacili bombu sumnjajući valjda da se neko gore krije. Sada je na plafonu zjapila ogromna rupa. Sav namještaj u kući je bio u neredu i sve je bilo isprevrtano. Naše torbe koje su bile spakovane i koje su stajale u ćosku, za vratima sobe, četnici, srećom nisu dirali. Ne mislim zato sto nisu htjeli, nego što ih vjerovatno nisu ni vidjeli. Osim toga, mi smo jos prije izvjesnog vremena sve vrjednije stvari koje smo imali, prenijeli iz kuće u mali podrum, tako da su četnici, vidjevši nered u kući, i ogoljeli namještaj, vjerovatno mislili da je tu već bio neko od njihovih i «pregledao» kuću, što znači, opljačkao sve ono vrjednije.
Tu smo noć proveli u bašti. Jele smo kruh , koji smo nabrzinu napravile, sa kiselim mlijekom i kajmakom koji su donijele naše susjetke. Iako je sitna kišica trusila po nama, ja sam te noći dobro spavala, jer sam bila totalno iscrpljena i izmučena prethodnih dana. Šta sve čovjek neće doživjeti…

Komentariši