Ratni zapisi – Logor

Stigosmo u Vlasenicu.
Zaustavimo se na raskrću kod stadiona i čekamo da nas odvedu. Oko nas neki ljudi u raznim uniformama. Srbi, naravno. Bilo ih je u sivomaslinastim JNA uniformama, pa onda u plavim milicionerskim, pa u šarenim maskirnim uniformama. Bilo je to s v e samo ne vojska.
Smijali su se, dok smo mi strepile od straha.
Hodale smo tamo-amo. Jedan četnik nam je prišao i počeo nešto pričati nastojeći da djeluje prijateljski. Ugledah nastavnika fizike u osnovnoj školi.. uniformisan. Ništa čudno, pomislih.
Ubrzo počeše pristizati grupice žena i djece sa raznih strana.
Kad se skupio popriličan broj ovog jadnog svijeta, narediše nam da krenemo prema Sušici. Od ranije znamo da je to logor, ali bili smo spremni da idemo gdje god nas pošalju. Više nam ništa nije bilo važno.
Usput, idući uz našu strmu varoš, čule smo glasove naših ljudi koji još nisu bili uhapšeni. Govorili su da smo budale što se predajemo i idemo u logor. Možda, ali mi nemamo drugog izbora.
Dodjemo pred kapiju logorskog dvorišta. Vidimo da je ono već prepuno našeg naroda.
«Šta li će biti sad s nama…?» proleti mi kroz glavu.
Udjemo unutra, pred nama ogromna zidana nastamba sa malim prozorima. Vidimo puno naših muškaraca za koje smo čuli da su zarobljeni i odvedeni u logor. Nisu svi bili iz Vlasenice.
Žene i djeca su sjedili na livadi ispred «tvrdjave».
Poče prebrojavanje. Brojali su posebno žene, posebno djevojke i posebno djecu.
I mi posjedamo na livadu. Pogledom pretražujem zarobljenike. Prepoznah tetku H., zatim N., ženu našeg rodjaka A., koja se tek sada sastala sa kćerkama i sinčićem.
Bio je to sve naš narod. Poznavali smo se medjusobno.
Kad smo nešto prezalogajili, četnici nam narediše da udjemo u hangar. Udjemo , a dočeka nas mračna i zagušljiva prostorija. Unutra je bilo mnogo naših ljudi, neki su sudeći po izgledu već duže vrijeme bili tu.
Prostorija je bila prenatrpana narodom tako da nismo imali gdje ni sjesti, a kamoli leći. Imala osjećaj da ću se svakog trenutka ugušiti u ovoj zagušljivoj tamnici. Činilo mi se da me nešto pritišće i ne da da dišem.
Tamnica je bila hladna i mračna, osvjetljivale su je tek poneka žarulja. Prozori su bili mali i postavljeni visoko od dohvata ljudske ruke. Ova je betonska zgrada zapravo bila magacin za skladištenje raznog materijala. Ovdje su se mogli čuvati i veliki kamioni sudeći prema vratima na koje smo ušli.
Prvenstvena svrha ovog lagera, zapravo je bila skladištenje oružja, koje se koristilo u mirnodopskim uslovima za vježbe civilne zaštite.
Oružja sada, naravno, nije bilo.
Nakon što smo proveli neko vrijeme u tamnici, kako sam je ja nazvala, neko povika da dolaze autobusi. Izidjemo svi napolje u nadi da ćemo imati sreće da sjednemo i odemo odavde što prije. Bilo nas je strah čekati noć prepušteni sudbini, odnosno, četnicima. Meni je to bilo ravno smrti.
Pred kapijom je vladalo strahovito guranje. Četnici počeše psovati i pucati u zrak.
Dojučerašnji komšija, Zoran, povika :»Majku vam vašu, sve ću vas pobiti!»
Zatim narediše da podju samo žene s malom djecom. Niko i ne pita kuda idu ta četiri autobusa , samo je cilj ugurati se i što prije otići.
Što prije iz ovog pakla!
Autobusi se brzo napuniše i krenuše. Mi se razočarano vratimo u hangar. Nismo znali šta će nam donijeti noć. Još su nekoliko puta četnici vršili prebrojavanje preostalih žena, djevojaka i djece. Zatim bi nas pustali da idemo na klozet, a to je bila ni manje ni više jedna livadica iza pomoćne zgrade. Bila je vec prepuna ljudskog izmeta . Užas.

Komentariši