Ratni zapisi – Deportacija i spas

Posmatrala sam grad kroz koji sam prolazila. Sve do sada to je bio moj grad, grad koji sam najviše voljela. Ali, ovo sada više nije bio moj grad. Svuda naokolo pisalo je ”Ovo je Srbija” i posvuda su bile naslikane četnicke kokarde.
Sada napuštam ovaj grad.
Ne svojom voljom.
Tjeraju me.
Ali ne razumijem ovo osjećanje u sebi.
Drago mi je što idem !!!
Zašto mi je drago, zašto osjećam olakšanje? Valjda zato što odlazim iz legla ovih četnickih zvijeri.
Gledala sam prema svojoj rodnoj kuci. Mogla se jasno vidjeti sa jednog dijela puta. Pitala sam se gdje li je moj otac i da li ću ga još ikad vidjeti. Pa brat. Da li ću se ikad vratiti u rodni dom?
Vozili su nas putem prema Kladnju. Prešli smo jednu kritičnu tačku, onda kad nismo skrenuli prema Milićima. Ona grupa koja je juče odvežena, deportovana je za Cersku, jedinu slobodnu teritoriju na opštini Vlasenica. Inače, Cerska je i otprije bila pretrpana izbjeglicama.
Mi smo po svemu sudeći trebali biti deportovani za Kladanj. Još je jedino prijetila opasnost da skrenu za Šekoviće, srpsko utočiste, gdje je , kako smo čuli postojao nekakav ženski logor. Prošli smo i tu raskrsnicu.
Sad smo bili sigurni da nas voze za Kladanj..

Komentariši