Ratni zapisi – Debeljak

1130_0032. juna 1992. četnici su započeli završnu akciju etničkog čišćenja. Ja to običavam nazivati «konačni obračun» , mada se tu krvnici nisu imali s kim obračunavati. Baš kao i onog jutra kad su četnici okupirali grad i ovog me jutra probudila majka.
Bila je u panici i samo je rekla da moramo bježati i to odmah. Vidjela je, naime, da narod iz grada i obližnjih mjesta nekud bezglavo bježi.
Naš rodjak H. nam je rekao da bježimo što nas noge nose jer « preko Kule ide četnika k'o na gori lista».
Mi smo se samo uspjeli obuti i uzeti jakne, izletjeli iz kuće, ne ponijevši ni hranu niti ćebad.
Majka je rekla: «Nista ne nosite, samo bježite!».
I bježali smo.
Moje je otac ostao u najbližoj šumi (smatrao kao i uvijek da nema potrebe da bježi dalje), a mi smo sa rodjakom H. nastavili da trčimo dalje prema šumama Džamdžića. Majka nije mogla da trči tako brzo kao mi, pa je rodjak H. izgubio strpljenje i otrčao daleko ispred nas.
Nas tri, sestra, majka i ja smo sada bile same. Mi, naravno, nismo htjele ostaviti majku, jer smo sada kao familija ionako bili svi razdvojeni.
Bilo mi je zlo čim bih pomislila da se nekom od naš nešto dogodi.
U jednom trenutku majka je pala. Nisam znala da li da plačem ili da se smijem. Svud oko nas je bila neka visoka travulja, zob valjda, tako da nam je to bila olakšavajuca okolnost, pa smo nesmetano mogle da napredujemo prema šumama.
Tek sto smo zamakli u jedan šumarak, začula se pucnjava. Nastavile smo da trčimo. Ušle smo u šumu ispod Džamdžića. U jednoj dolini, pokraj potoka naišli smo na oveću grupu žena i djece. Sjedili su, sa svojim prtljagom.
Ispod grana jedne oborene bukve čuo se žamor i nešto se pomjeralo. Čuo se i šapat. Neki ljudi su se i tu sakrili.
Pridružili smo se grupi. Bili su to mahom mještani Džamdžića. Neki su već provodili dosta dugo vremena u šumama, jer su im kuće bile spaljene, a drugi su , pak, netom pobjegli, pred naletom četnika.
Sjedile smo tu oko pola sata, a zatim je majka naredila da idemo dalje. To je bila vrlo dobra odluka ako se uzme u obzir da su svi ti ljudi, žene i djeca kasnije bili zarobljeni i odvedeni u strahovitom naletu četnika kroz Džamdžice i šume oko njih.
Došli smo nadomak sela Selišta. Tu smo našle mještane i pridružili im se. Bile su tu i kćerke našeg rodjaka A. Nosile su malog brata. Majka im se vratila kući, u selo, kako bi napravila hljeba i spremila mlijeko za bebu.
Narod je odlučio da ide dalje. Ovako grupno, krenuli smo duž potoka, namjeravajući da se sakrijemo u gustoj šumi ispod Smajića, zvanoj Debeljak.
Djevojke nisu dočekale majku da se vrati iz sela, te su i one krenule s nama. Idući potokom slušali smo tutnjavu transportera i gromoglasnu pucnjavu.
Cijeli smo taj dana proveli u šumi Debeljak, premještajući se s jednog mjesta na drugo. Zavlačili smo se u gusto šipražje , gdje nam je prijetila opasnosti i od zmija. Neki su ih vidjeli kako se penju uz drveće.
Nismo imali nista za pojesti, ali velikodušnost malih ljudi našeg podneblja ni ovog puta nije zakazala. Jeli smo samo hljeb koji bi nam neka od žena dala.
U sjećanju mi je ostao lik jedne žene, M. Ta nam je odlučna žena svima ulivala nadu i hrabrila nas svojim razumnim izjavama. Njena optimistična pojava davala nam je snagu da ne klonemo sasvim duhom.
Dan je trajao kao vječnost. Nismo znali šta se dogadja oko nas i van ove šume. Pitali smo se šta li su četnici, u medjuvremenu, učinili, da li su ubijali ljude, palili kuće…
Kasnije smo saznali da su četnici zalazili u šume, pretraživali su i ovu , ali nas, na sreću (ili nesreću, to još nismo znali), nisu pronašli, valjda zato štoje šuma bila velika i gusta.
Nadala sam se , ako ostanemo živi, da ćemo se barem noćas vratiti kućama. Mislila sam da ćemo ići po noći i da nas četnici neće moći pronaći u mraku.
Ali, pucnjava nije ni sekunde jenjavala.
U jednom trenutku je zapucalo tako blizu da smo pomislili da su nas četnici pronasli. Lažni alarm.
Čak i kad se sasvim smračilo čula se pucnjava , pa se nismo usudjivali krenuti natrag. Odlučili smo noć provesti u Debeljaku.
Bilo nas je dvadesetak, suzbili smo se u jednu grupu i polegli.
Neka od žena nam je dala tanku prostirku na koju nisu mogle leći ni dvije osobe, a svoju ćebad, kao što je poznato, nismo imali.
Polegli smo na golu zemlju i pokušali da zaspimo. Sreća u nesreći je bila to što je bilo suho.
Noć nije bila tako hladna, ali je hladnoća dolazila od zemlje.
I bješe to još jedna probdjevena noć.
Još jedna otežavajuća okolnost za našu grupu je bila beba, koja se često oglašavala svojim plačem, pa je lako mogla otkriti naš položaj.
A mi smo bili tako blizu četnicima, koji se danas po prvi put nisu povlačili natrag u grad poslije svog zločinačkog djelovanja.
Naš rodjak, A. tiho je psovao. Njegova žena se nije vratila i on je krivio djevojke zbog toga.
Sada se trebalo brinuti o djetetu, a mlijeka i druge hrane nije bilo.

Čim je počelo da sviće, svi smo poustajali i krenuli prema našim šumama. Vraćali smo se istim putem, dakle potokom.
Bilo nas je oko 20.Osim R.S, koja je bila naša komšinica, ostali su bili ili sa Selišta ili iz Džamdžića. No, to nije bilo važno. Sada smo svi bili u istom belaju. Možda je, čak , i bila sreća što smo baš u ovome društvu i što smo prethodnog dana krenuli prema udaljenijim šumama, a možda i ne.
To nikada neću saznati.
Sada kad smo ponovo stigli u šumu Džamdžića, čuli smo da su mnoge ljude, žene i djecu četnici zarobili prilikom jučerašnjeg pretraživanja šuma.
Četnici su, zapravo, u svojoj krvničkoj ofanzivi juče ubijali svakog čovjeka , dakle, muškarca kojeg su zatekli kod kuće, a sve žene i djecu zarobili i odveli u logor «Sušica» u Vlasenici. Razmišljali smo da je možda sreća što nismo bili pronadjeni juče i što (još uvijek!) nismo bili zarobljeni, jer niko ne zna šta će se dogoditi onima u logoru. A možda i nije sreća, jer ko zna šta će se sad dogoditi nama.

Mještani Selišta su ostali u šumi ispod svoga sela u namjeri da se privuku kućama i tako doznaju što se dogodilo prethodnog dana.
Mi smo produžili dalje prema Džamdžicima, s komšinicom i rodjakom A i njegovom djecom.
Nadala sam se da ćemo moći otići kući da donesemo bar hljeba i ćebad, ali i te su nade pale u vodu. Morali smo čekati noć.
Još jedan dan moramo provesti gladni, promrzli i nenaspavani.
Odnekud se pojavi i rodjak M. i poče nam pričati šta se juše dogodilo. Slušali smo ga zaprepašteno, ne vjerujući u ono što čujemo.
Priča je bila jeziva. Rekao je da je na stotine četnika u ludjačkom, silovitom naletu, ubijali svakog čovjeka na kojeg su nailazili , a žene i djecu trpali u kamione i vozili u logor.
M. nam je ispričao kako je on izbjegao smrt sakrivši se iza vrata u kupatilu. Četnici su , naravno, provaljivali u svaku kuću tražeći ljude i, svakako, pljačkajući, pa su tako provalili i u M. kuću. Pucali su, priča M., u televizor i ostale vrijedne stvari, u tavanicu misleći da se on sakrio gore na tavanu, a zatim, kad ga nisu našli u drugim sobama, provirili ovlaš i u kupatilo. Sreća je bila njegova, te ga nisu pronašli. Napustili su kuću, glasno psovajući.
«Kad su se oni malo udaljili» priča M., « ja sam se polako izvukao iz kuće i domigoljio do livade ispod. Tu trava još uvijek nije bila pokošena i tu sam proveo ostatak dana .« Ovoga se jutra, veli, po prvi put od početka agresije sklonio u šumu. Sada je bio uvjeren da su četnici imali namjeru da nas iskorjene sa ovih prostora.
Bili smo očajni. Mislili smo da su sav narod zarobili i da će ih sve poubijati. A mi, uopšte, nismo bili srećni što smo ostali «na slobodi».
Pitali smo se što li će sada biti sa nama i šta nam se sprema.
Pitali smo se šta je s ocem i ostatkom familije… Brat je bio u Mršićima prema posljednjoj informaciji.

Komentariši