Ratni zapisi – Begići

 

1130_007Nakon spaljivanja Bare, strepili smo da ce i ostala okolna mjesta biti popaljena i doživjeti istu ili još goru sudbinu Sada smo gotovo svo vrijeme bili van kuće. Šuma je postala naš novi dom, a skromni prtljag , sva imovina. Bili smo već duže vrijeme u jednoj istoj odjeći, pa smo već bili i poprilično prljavi. Obično smo nosili nesto praktično i toplo. Nastojali smo da boje budu u tonu sa šumskim ambijentom. Ja sam nosila crne somotne pantalone, crnu rol-majicu i zelenu ili sivu jaknu. Patike sam obojila u crno. Onih nekoliko trenutaka što sam provodila u kući, koristila sam da što više praktičnih stvari koje bi nam mogle zatrebati u zbjegu , ubacim u torbu. Dijelovi odjeće, veš, nešto posudja, kafa, šećer, hljeb i nešto živežnih namirnica, kao i druge sitnice, sve je to trebalo u šumi.
Strah i beznadežnost sve su nas više opsjedali. Bili smo iscrpljeni i psihički i fizički neredovnim spavanjem, sve češćim gladovanjem, uopšte, neredovnim životom.
Dan poslije spaljivanja Bare, odlučili smo otići dalje od grada, dublje u šume, kojih je, zaista, bilo puno oko Vlasenice. Moja je majka smatrala da su šume Begića pravo sklonište i da ćemo tu biti bezbjedni. Krenuli smo, a ja sam se lagano spustila niz strmi šumarak u namjeri da pozovem i rodicu da podje s nama Ali, kada sam došla i saopštila im našu namjeru, oni su ostali nepomično sjedeći. Konačno je rodičin muž progovorio, rekavši da oni ne namjeravaju nigdje ići, jer bi to bilo preopasno. Njemu je srpski komšija rekao da je najsigurnije da ostanu u kućama, i da će oni koje budu nadjeni u šumama , biti posebno sumnjivi.
Moja majka nije odustajala od svoje namjere da idemo dalje. Iako je rijetko išao sa nama, ovoga puta, s nama je krenuo i otac. On je sve do sada, kao i mnogi drugi, olako sve shvatao i nije baš puno bježao u sklonište. Radije je pravio alatnicu, ili bježao samo u najbliži šumarak.
Krenuli smo. Ovoga puta samo naša porodica. Da je bio još neko s nama bilo bi nam sigurnije. Ovako nismo znali da li je ispravno ovo što činimo. Bilo je to vrijeme straha , nesigurnosti i nepovjerenja..
Prolazili smo kraj spaljenih kuća na Bari i svakog trenutka strepili da ce se od nekuda pojaviti četnici. Išli smo sa strahom u svakom atomu našeg izmorenog i iscrpljenog tijela. Prolazili smo preko livada gdje trava jos nije bila pokošena. Bila je mokra od kiše tako da smo se pokvasili sve do koljena. Osjećala sam kako su moje patike propustile tečnost i kako su mi noge vlažne, ali se nisam obazirala na to. Išli smo dalje. Odlučila sam da izdržim ma šta se dogodilo.
Došli smo u gustu šumu ispod sela Begića. Tu smo, na veliko iznenadjenje, zatekli veliki broj naših ljudi, žena i djece, koji su se, sudeći po mnogobrojnim kućicama i šatorima, odavno tu skrivali.
Bilo je tu pravih turističkih šatora, kao i kućica napravljenih od šiblja , natkrivenih najlonom.
Mi smo bili novi, pridošlice, pa nismo imali svoje «privatno» sklonište .
Posjedali smo kraj potoka i naložili vatru. Skinula sam obuću i pokušala osušiti mokre čarape. Tek sam se u toj šumi, medju našim narodom, osjetila sigurnijom i strah me je privremeno napustio. Opustili smo se i zadrijemali.
Kiša je ubrzo zatim, počela da pada, pa smo se pokrili šatorskim krilom i jos otvorili kišobrane i sćućureno sjedeći, isčekivali sudbinu. Glad smo utolili samim hljebom. Bili smo prepušteni sudbini, vremenu i ljudima, koji se tako više nisu mogli zvati…
Već se počelo i smrkavati. Noć je padala zajedno sa kišom. Mi smo jos uvijek sjedili kraj vatre, nepomični i ćutljivi. Roditelji su odlučili da se nekako prebace do kuće i donesu nesto hrane i drugih potrepstina. Rekli su nam da ce se brzo vratiti i da ih cekamo tu , u sumi…Sestre su ostale same u sumi.
Naisle su neke komsinice i mi smo im se obradovale. Mislile smo da ce nam se pridruziti, ali se one nisu namjeravale zadrzavati tu, vec su krenule dalje. Nama su savjetovale da ostanemo tu i cekamo roditelje. Opet smo ostale same. Bilo nam je tesko, i pored svog tog naroda koji je bio oko nas (doduse, u svojim kolibama ili satorima, pa nas niko nije niti zapazio) zakljucile da nam je sa roditeljima ipak , lakse. Kiša je svo vrijeme padala i bilo nam je hladno.
Mrak je obavio cijelu sumu. Postalo nam je jasno da nas u tom gustom mraku roditelji i ne mogu pronaći, pa smo se tome prestale nadati. Odlucile smo da tu ostanemo do ujutro. Našle smo jednu napuštenu kućicu, koju je trebalo jos samo natkriti. Uzele smo šatorsko krilo i nepromočivi materijal i na brzinu natkrile kolibu, i napokon , uvukle se unutra. Tek tada smo primjetile da je prostor unutra jako uzan, da smo se jedva nekako smjestile. Sćućurile smo se jedna uz drugu i pokrile dekom. Bilo je jako hladno. Cvokotale smo od hladnoce. Na nesrecu, nasa je kolibica ubrzo pocela da prokisnjava. Svo vrijeme smo pokušavale jedna drugu da zagrijemo, ali bezuspješno. Željele smo očajno da ta prokleta kiša vec jednom prestane da pada, ali na žalost- padala je cijelu noc. Mislile smo i na roditelje, bile zabrinute za njih. Plasile smo se da nisu naletjeli na kakvu zasjedu .
Medjutim , bile smo potpuno uvjerene da nas oni u ovome gustome mraku ni u kom slučaju nisu mogli pronaći. Znali smo isto da su se i oni za nama brinuli. Željno smo iščekivali jutro jer nismo mogle spavati, ležeći na mokrom tlu i kisnuži cijelo vrijeme.
Čim se malo razdanilo i zora počela da sviće, izvukle smo se iz naše zlosretne kućice i posle prema izlazu iz šume. Bile smo umorne , promrzle i nenaspavane. Kad smo izišle na cestu, ugledale smo, onako kroz maglu , dvije osobe kako nam se primiču. Na ledjima su nosili neki prtljag, te nismo mogli raspoznati ko bi to mogao biti. Tek kad su se malo primakli, vidjeli smo da su to naši roditelji. Obradovali smo se jedni drugima kado da se nismo vidjeli godinama. Svo vrijeme su bili tu, sasvim blizu nas, ali kad je noć, u šumi ne vidiš ni prst pred nosom, pa nas nisu ni pokušali tražiti.

Komentariši