Ratni zapisi – Bare i napušteno dijete

1130_004Taj kratki dolazak kući iskoristili smo za spremanje hrane. Uspjela sam malo i odspavati, a takođe, i moj brat koji se pred zoru vratio iz šume. Sestra je spremala burek. U posljednje vrijeme smo morali potrošiti veće količine mesa, jer smo ispraznili zamrzivače zbog nestanka struje. Četnici su se pobrinuli da nam i struju isključe. Grad je bio prekriven mrakom.
Tek što je burek bio pečen i kad smo počeli jesti neko donese vijest da nam prijeti opasnost.
Uostalom, to se moglo i naslutiti, jer su četnička auta neprestano jurila gore-dolje. (Čija bi drugo auta mogla biti , ako ne četnička, muslimanima su već odavno sve oduzeli).
Majka je, na brzinu, spakovala nešto bureka bratu i probudivši ga, rekla mu da bježi. Mi smo, takođe, sa svojim prtljagom niz brežuljak i šumarak sišli do rodice da bi se u slučaju opasnosti (koja je , uostalom, uvijek bila prisutna) mogli lakše prebaciti dalje prema šumama, koje su pružale kakvu-takvu zaštitu. Rodičin muž je izražavao sumnju da će nam se bilo šta desiti, te je rekao da on neće nikud od svoje kuće. Uostalom, i njegove srpske komšije su mu rekle da bi bilo najpametnije ostati kod kuće i ne odlaziti nikuda jer bi tako navlačili sumnju na sebe. Na žalost, on im je previše vjerovao.
U jednom trenutku, vrativši se s vana, on nam, ipak, reče, da se što brže možemo sklonimo u najbližu šumu. Nešto se očigledno dogadjalo i mi smo se , u neobuzdanom strahu, sklonuli u najbliži šumarak. Bilo je oblačno i kiša samo što nije počela da pada. Počeli smo se penjati uz strmi šumarak, kada se začula huka, sada već svima dobro poznata. Zaglušujuća buka transportera koji su se približavali, ledila nam je krv u žilama. Kratko zatim, protutnjaše onim istim putem kojim smo mi maločas prošli. Mogli smo ih jasno vidjeti, kroz grane bukava i šipražje, jer smo bili sasvim blizu puta.
Nismo imali pojma šta kane učiniti te čelične zvijeri ovoga puta. Još ovuda nikad nisu prolazili, pa se narod najviše krio baš tamo kamo su ovi transporteri upravo otišli. U svakom slučaju nije nam se spremalo ništa dobro.
Kad su se transporteri udaljili, mi smo ostale šćućurene u malom skrovištu od tankog šipražja. Kiša je krupnim kapima počela da pada. Srećom, ja sam uza se imala šatorsko krilo od nekog nepromočivog materijala (koje se valjda u ratnim uslovima koristi protiv hemijskog oružja (otrova)) koje sam, inače, uvijek nosila sa sobom. Raširila sam krilo i prekrila sebe i sestru. Majka se, takođe, zaštitila nečim. S nama je bilo još nekoliko žena koje su se šćućurile pod drvećem i pokrile kabanicama. U paničnom bježanju moja se sestra odvojila od nas, penjajući se sve više preko strmog šumarka. Bila je sa N. S. , a mi smo ostale u podnožju šumarka , još uvijek vrlo blizu puta. Nismo znale šta da učinimo, da li da se penjemo naviše, gdje smo bili još bolja meta neprijatelju, ili da ostanemo tu blizu puta, gdje nas, takođe, mogu vrlo lako otkriti.

Nije prošlo niti pola sata, kad začusmo žestoko granatiranje. Transporteri su počeli djelovati. Slušali smo muziku različitog oružja; bilo je to većinom automatsko oružje i protivavionski mitraljez. Po pucketanju drva zaključili smo da su ispaljivani zapaljivi meci. Ubrzo se cijelim prostorom razlijegao miris dima i paljevine. Postalo nam je jasno šta su četnici namjeravali da učine i šta, zapravo, čine sada. Gorjelo je selo Bare.

Plamen se brzo širio i već smo sada kroz grane drveća (sada smo bili više za par metara nadmorske visine) mogli vidjeti kako gore kuće naših komšija. Rika goveda, psovke četničkih dželata, rušenje krovova sa kuća , sve mi se to duboko urezalo u sjećanje. Sve kuće sela Bare i Džamdžića su gorjele.

Žene su počele očajno da jadikuju. Nema nam spasa, govorile su, sve će nas poubijati.
Drhtala sam , da li od straha ili hladnoće, penjući se uz klizavi šumski teren i vukući za sobom prtljag. Pokušavala sam pomoći iznemogloj majci da se popne na brijeg jer smo bile odlučile da se malo udaljimo od puta. Ipak, na toj višoj nadmorskoj visini bili smo bolja meta neprijatelju kad bi samo znao da smo tu, pa upravio svoje cijevi na nas. U tim momentima proklinjala sam sudbinu što se nismo sakrili negdje drugdje.

Penjali smo se u pauzama kad nije pucalo, penjali smo se i padali. Teren je bio klizav i strm, tako da smo neprestano posrtale, skliznule se natrag i ponovo penjale. Čim bi ponovo zapucalo mi bismo se zaklonili za najbliže drvo i nepomično sjedile, čučale ili ležale. Na mokrom tlu, prljave, jadne i nesretne, svakog smo trenutka očekivale da nas pogodi tane.

Popeli smo se do pod sam vrh padine i tu se već nazirao kraj šume. Kroz šiblje se zelenila livada. Tu smo nabasale na još neke meni nepoznate žene i pridružile smo im se. Pucnjava nije jenjavala, a trajala je već satima. Pomislila sam da nikad neće prestati. Još uvijek su se čuli četnički povici kad bi zapalili neku kuću ili štalu. Od njihovih prostačkih riječi smučilo mi se. Mi smo se priljubljivale uz zemlju, hladnu i nepristupačnu, i šaputali riječi kletve ili molitve.

U jednom momentu, neka starija žena, poče rukama gestikulirati. Jednom rukom je pokazivala prema izlazu iz šume , a drugom je pokazivala brojku pet. Koliko sam mogla da shvatim htjela je objasniti da je neko upravo prolazo puteljkom iznad šume, a brojka je trebala značiti da ih je bilo petorica. Mi smo se prestravile, vjerujući da su nas četnici otkrili ( i da su čak dovde došli). Pomislila sam da je dosao kraj. Bilo je dovoljno da kroče samo korak u unutrašnjost šume i da nas vide. Zaustavila sam dah…

Nikad me prije nije bio obuzeo toliki strah. Mislila sam da će nas svakog momenta otkriti. A onda…
Trenutak prodje, ništa se ne desi. Prodje i drugi – ništa.Polako smo digli glave od zemlje u koju smo samo minut-dva ranije željeli da propadnemo. Pogledom usporenim kao na filmu, počeli smo da istražujemo livadu iznad šume.Nije bilo nikoga i ničega. Onda se pojavi jedan čovjek i mi se ponovo uplašismo. Oni koji su imali hrabrosti da malo bolje promotre došljaka , vrlo su brzo u njemu prepoznali ovdašnjeg veterinara. I on je, očigledno, izvidjao situaciju, i smišljao kako da , u slučaju opasnosti, utekne. Teret mi je spao sa srca, a staru sam nenu dobro upamtila.
Nakon izvjesnog vremena krenula sam da potražim svoju sestru , koja se bila odvojila od nas. Pucnjava je još uvijek trajala, mada sada manjeg intenziteta.
Sestru sam našla u jednom malom prirodnom skloništu, s N.S. Golema bukva stvarala je u svom korijenu veliku pukotinu koju su naši ljudi malo uredili i napravili sklonište. Što je najvažnije unutra nije kisnulo.
Moja sestra i NS uvukle su se u uglove pukotine i stajale nepomično. Nad njihovim glavama bile su ogromne stijene i kamenje, sve isprepleteno korijenjem ogromne bukve, koja je , uostalom, i sprečavala da se sve to ne obruši. Mene je pored ostalog obuzimao sada strah i od tog, eventualnog, odrona stijene , pa sam izražavajući tu svoju sumnju, izašla van i vratila se svojoj grupi.
Paljenje kuća na Barama trajalo je punih 6 sati. Bilo je to kao vječnost dugih 6 sati. Činilo mi se da nikad neće prestati sa paljenjem, pucnjavom i ubijanjem. Tek kad smo čuli ponovnu huku transportera kako se približavaju i ponovo udaljavaju, malo smo odahnuli. Sa brežuljka iznad šume posmatrali smo te zlokobne, strašne zvijeri što su gmizale prema gradu. Osjećali smo ogromno olakšanje jer je opasnost još jednom prošla. Koliko ćemo ih jos preživjeti i koliko ćemo se još održati na ovim našim prostorima, nismo znali. Plana da se napušta područje nije bilo…

Kad smo izišli na livadu iznad šume, u kojoj smo sve do tada bili, ugledali smo M.K., mladića sa Druma. Držao je nečije dijete u rukama. Ono je bilo golo i vjerovatno od hladnoće, glasno plakalo. M.K. nam je rekao da je to dijete za novac čuvala jedna žena iz komšiluka. U opštoj zbrci i strahu od četnika žena je pobjegla i ostavila samo ubogo dijete . N.S. je skinula svoju jaknu i umotala dijete. Na trenutak sam se zadivila toj djevojci , pomislivši kako je plemenita.

Komentariši