Pusti osjećaje neka žive, tako znaš da i ti si živ

Pusti osjećaje neka žive, tako znaš da i ti si živ

Pisao bi češće, možda svaki dan, jer ti se čini da je to jedino što ti je ostalo. Brz si na tastaturi, u ostalim sferama života i nisi baš. Ali,ipak, ne pišeš, jer si lijen; pomisliš na pisanje, ali uglavnom odustaješ od njega, jer ti je mrsko pokrenuti program za pisanje.

Rodjendane redaš, ali ni to više nije neka prilika da se dobro ispišeš. Kažeš sebi, eto, pola života prodje, pa se dosjetiš da si možda u toj izjavi podobro optimista jer još pola bi značilo 90, a to je duboka starost koju ne doživi baš ogroman broj ljudi. Kako god, nadaš se da još imaš fore. Za šta? Da stigneš vratiti sve dugove? Da konačno nadješ posao vrijedan čovjeka u kom ćeš se realizovati? Da pronadješ novu ljubav, onu koja će trajati…? Da ostaviš nešto djetetu bar za početak dok sam sebi ne počne služiti? Da pomogneš drugima, barem jednu sitnicu? Da vidiš svijeta? Da i ti osjetiš čari pravog života, potpuno ispunjen i sretan?

Čovjek se i nehotice nada, mada zna da je nada beznačajna ako nema akcije. U tim godinama koje si naredao, trebao bi da bar donekle znaš sebe, pa i da predvidiš svoje sljedeće poteze, osjećaje, agonije. Ipak, čovjek je, naučio si, živa “stvar”, kreće se, neprestano je u promjeni, i onda, ako od nje stvaraš statičnu sliku, da bi je lakše razumio, ona neće biti tačna. Jer slika je predstava nečega, prošlost! Živući organizam je već odmakao u svom kretanju i razvoju, a slika je postala stara. Ne možeš do kraja upoznati sebe, ali možeš biti sa sobom, u svakodnevnici.

A bivajući sa sobom svakodnevno uvidjaš odredjenu kolotečinu, sve se odvija kao u nekom kružnom toku: uzbudjenje, vrhunac, euforija, premorenost, letargija, zlovolja, očaj. Pa, sve opet ispočetka. Plima i oseka. U kolotečini si svakako svjestan svega, ali puštaš da te nose ti osjećaji, prožeti nemoći, žalom, čežnjom. Mnogo je osjećanja koja kolaju tobom, uglavnom dok se voziš na nastavu i nazad. 40 minuta vožnje tamo i nazadi pogled  na krajolik koji u gotovo svim vremenskim prilikama oduzima dah bude najšareniju lepezu misli i emocija.

20170526_164020_Burst01

 Čini se da niko ne primjećuje to prostranstvo koje seže u nepregledne daljine, nebo svih boja, šume i rastinje u skladu, zelena i žuta polja ravnice i životinje koje spokojno leže ili pasu. Ti primjećuješ sve to dok istovremeno osjećaš sebe i svoje emocije. Razmišljaš i pitaš se da li je to što osjećaš tuga, ili, pak, ljepota? Zar bi tužan čovjek mogao tako intenzivno da se divi prirodi, da upija sve te prizore, da se čudi kako drugi tome ne pridaju pažnju? Čini ti se ipak da si donekle razočaran u sebe, ali se podnosiš, istrajavaš i, stalo ti je do tebe. Gle, kraj je prekrasan!

20170526_163742_HDR

A na mjestu dogadjaja se i ne dogadja tako puno. Obučavate se za eventualne buduće radne zadatke, ali kako je sve jako uslovljeno, niste previše motivisani za nauku. Mnogo je frustracije, a ona je normalna pojava u oblasti IT-a. Obično tehnika ne funkcioniše perfektno, mnogo je faktora na koje treba misliti, razni su miljei, operativni sistemi, kompleksnost materije pozamašna. Na kraju uvijek zaključiš da ti to možda i neće trebati, pa zašto se onda zamarati? Misliš na vrijeme za polazak kući, kad ćeš biti slobodan da pustiš osjećaje da žive kroz tebe.

20170526_162510_HDR

Reprize

Komentariši