Praznine

Praznine

Vikendima si neko drugi, većinom očajni luzer, nesposoban da se pokrene. Prašina zove u pomoć, razbacane stvari traže svoje mjesto, neoprano sudje u pobuni… Neki glas iznutra govori “Hajde, moraš, trebaš”, no, ipak, mjesto na kauču je, uglavnom, najveći magnet i poprište dogadjaja. I želja da se konačno, pokreneš. Možda bi šolja kafe pomogla? Ali ni ona više ne pruža nikakvo zadovoljstvo. Bljutka je baš kao i tvoj život. I.. opet misli o novcu, o tome kako bi bilo dobro dobiti ogromnu sumu novca koja će popuniti sve praznine u tebi.

Mnogo mjeseci, pa i godina ti se vikendi svode na dugotrajno sjedenje na kauču, s laptopom ispred tebe.. u potrazi za skrivenim blagom. Blagom koje će te osloboditi.
Uzaludno je znanje ili bar informiranost o tome kako na vanjske okolnosti ne možemo uticati, nego samo na stanje u sebi… Još uvijek maštaš o čarobnom štapiću koji će donijeti, ne olakšanje, već potpuno rješenje ovog ogromnog problema življenja. Svjesnost o tome kako smo svi kompulzivni, kako nesposobni da opstajemo bez stimulansa izvana, kako smo samo mehanički, predvidljivi, ne mijenja ništa. Zašto se čovjek teško mijenja?

Opet će neki od imaginarnih likova reći da su to uvjerenja, paradigme u podsvijesti. Gdje je, šta je podsvijest? Zašto tako lako prihvatamo sve te termine, ništa ne ispitujemo , ne provjeravamo sa onim što bismo sami mogli da otkrijemo.

Anyway, naslušao si se drugih, tek sada počinješ pomalo da razmišljaš o pročitanom, odslušanom, odgledanom. Ne bi li trebalo biti tako da svi imamo svoju istinu? Koliko toga možemo prihvatiti od drugih? Pa, šta i ako je Jung pričao o podsvjesnom, i šta li već, zar mi to ne bismo mogli zvati sviješću koje smo samo trenutno nesvjesni, a koju možemo “osvijestiti” ako se potrudimo?

Ono potpuno rješenje, čarobni štapić je unutra, čezneš da ga pronadješ. I da se pokreneš…

Istina...
Živi

Komentariši