Pismo sinu za budućnost, br. 2

Dragi moj sine…

možda ćeš nekad ovo čitati, i ako budeš, hoću da znaš da te mama puno voli i da joj je teško što sada nismo skupa. Proklinjem onog što te odvaja od mene, od svoje mame… Plačem, milo moje dijete… Ti si u dobi kad ti je majka više potrebna nego iko, ali, eto, ne možemo biti skupa svaki dan. Mama nastoji da te vidi i onih sedmica kad si na čuvanju kod tate. Mama te uzme svaki dan iz vrtića da s njom budeš bar par sati. Ali, kad petak dodje, kao danas, onda znam da te neću vidjeti cijeli vikend, Sama sam, čedo moje, prebirem po tvojoj odjeći, slažem ih po sto puta, i plačem. Gdje li si sad, dijete moje? Da li su svi dobri prema tebi? Znam da te niko neće paziti kao tvoja mamam. Sve mama zna. Jer osjeti kad joj se kroz nekoliko dana vratiš, pa se uz svoju mamu privijaš. Tad osjetim da sam i ja tebi nedostajala, srećo moja.

Svega se prisjećam, svih sitnica, milo moje dijete. Juče sam te “nagovarala” da mamu poljubiš, ono kako ti znaš, u obraz da pukne, nisi htio iz svog dječačkog obijesa. Ne, nije mama zamjerila. Ali, kad si legao da spavaš i nakon što si popio svoje mlijeko i uzeo cuclu, nečeg si se kao prisjetio. Onda si iznenada izvadio cuclu iz usta, pa me sočno coknuo u obraz. Sunce moje pametno, toliko puta me iznenadiš s nečim novim, da s euplašim kako previše toga znaš za svoje godine. Pa, tebi su tek 2 ljeta!

Komentariši