Pečat za cijeli život

 

Osjećam neku vrstu obaveze da nešto napišem na ovoj stranici, s obzirom da su vaše posjete učinile da se moj blog našao na Google pretraživaču, na zavidnom 5. mjestu. Hvala Vam na tome.
Život ide dalje, a rat, iako je već davno iza nas, nije zaboravljen, već, naprotiv.. Još uvijek traje borba, ali u nama, pitanja niču, muče nas snovi, izranjaju duhovi prošlosti. Jer koje je to biće tako jako da tako lako zaboravi najveće zlo što ga je zadesilo?
Dosta dugo nakon izbavljenja imala sam neke, da kažem ratne traume, koje su se manifestovale u vidu snova. Neprestano sam sanjala da se pakujem, da je opasnost, da moramo bježati. U nekim sam pak snovima bila i u borbi, imala oružje, ubijala.. Bile su to noćne more, ali nadam se korisne. Mislim da sam tim snovima izbacivala iz sebe potisnuti strah, strepnje i slutnje.
Sada više ne sanjam ružno.
Ali pamtim ono zlo što nam se desilo..
Da li postoji ijedan Bosanac na ovom svijetu koji bar jednom na dan ne pomisli na “to” vrijeme.
Više ga i ne imenujemo “rat”, već “ono vrijeme”.
Vrijeme opasnosti, pogibije, gubljenja najmilijih..
Ne, to se ne može zaboraviti.
Ostaje nam pečat za cijeli život.
Da li su sretni oni koji su nam ga ostavili?
Sumnjam, ali neka se bar tješe.

Komentariši