Otišao zauvijek…

Eto, danas se srušio sav moj svijet. Po ko zna koji put! Adi je otišao…

Prvo u Zagreb, zatim, ako sve bude u redu, u Njemačku…

Ne znam šta da pišem, osjećam se prazno. Jutros, kad sam ga ispratila, jedva sam zadržavala suze da ne teku. Ali, plakala sam juče i sinoć, pred njim. Nije me bilo puno sramota.Plakala sam i jutros dok smo sjedili u kombiju. I on je plakao. Žalosno je kad muškarac plače.

Oh, kako pišem nepovezano.

Hoću da kažem otvoreno, nikoga nisam više voljela, što da krijem. Kako boli, o Bože, kako me sve to sada boli. Sve što pogledam vrijedja, sve me podsjeća na njega, gdje god maknem sjetim se njega.

Ono što sada najviše želim jeste da ga ponovo vidim, pa makar to bilo i nakon 10 godina. Obećao je pisati i zvati telefonom. Da li će održati obećanje?
Ne znam. Muškarci su čudni.

Čitav dan pokušavam da ne mislim na njega, i na sve što je bilo medju nama. Govorim sebi da moram skupiti snage da nastavim dalje sama. Borim se!
Zvao me je 2-3 puta kad je stiga u Zagreb, ali ja nisam bila tu. Ja sam liječila rane u dugoj šetnji, u lutanju bez cilja.

S njim sa provela divna 2 i po mjeseca. Nezaboravnih! Tek sam juče shvatila da ga volim. Šta ću sad, pojma nemam!

Komentariši