Opet ponovo

Stara priča se nastavlja. Telefoni rade. Kaže da napišem da me voli. Smijem se, jer osjećam da su nam svi putevi zatvoreni. Nikad ga neću razumjeti. U stvari, neću razumjeti muškarce. Da, zaista, na njima su svi teški zadaci u životu. Koliko toga mogu podnijeti ni sami nisu svjesni. I, opet, izgledaju srećni i zvuče optimistično.
Žene su sklone jadikovakama. Meni, vjerovatno, ne bi nikad palo na pamet da kontaktiram nekogd drugog, pored svih obaveza koja bih imala, muža, djecu, čak i kad bih voljela tu osobu. Znam da sam mu utjeha, bježi iz stvarnosti, mada nije isključeno i da gaji neke dublje osjećaje za mene.

Kaže da mu puno znači ta veza sa mnom i želi da je nastavimo, makar njemu za ljubav, ako je ja ne želim. Kaže, zvaće me i pisati kao jaran. Zar, zaista, misli da je moguće ne involvirati osjećaje u sve to? Zar ću moći da budem dobroćudna drugarica koja će ga savjetovati u njegovim bračnim problemima? Ipak, neosporno je to da je s njim oživjela nada. On je izvor života i nade. Lakše dišem i vedrije gledam na budućnost, srce je ubrzalo svoju frekvenciju. Bila sam na dnu provalije, sad ponovo i stidljivo počinjem svoj let. Let lepršavog leptira…

Komentariši